Hodaju po šumi. Šuma je sve gušća, ali i dalje svijetla, a kroz grane se probijaju zrake sunca.
Pitam se kad ću ti pisati ako ne sad
O zaslugama neću
Neću jer ne mogu
Dokučiti
Jabuku i spoznati
Zašto sam ju skinula sa stabla
Zašto sam ti ju opet
Cijelu
sebe dala
da bih bila izgnana
s mjesta na koje tek trebam doći
Ne mogu da spavam. Kraj ljeta je, noći su se produljile, ali svejedno: zakunjam pola sata sat i oči se više ne sklapaju. Milinko kaže da ne napišem sklapaju nego zatvaraju, jer sklopiti oči znači umrijeti, a ja tu nisam mislio na umiranje.
Drugačije nebo
ŠTAMPA