Jasna nikada nije željela moje prezime. I prije nego što je saznala da ne može da mi podari nasljednika. Cijenila je što me ta činjenica nije promijenila. Sve ostalo je potonulo poput gvozdenog malja. U braku smo bili dugih sedam godina i još toliko zajedničkog života prije ponuđenog prstena. Može se reći da smo se poznavali gotovo cijelog života. Roditelji su nam se zbližili u bungalovima na Velikoj plaži tokom zlatnog ljeta, dok smo još nagi trčkarali po pijesku. Jedne predvečeri, usljed snažnog juga, sudario sam se s njom. Na Jasninom osjetljivom čelu zubima sam napravio rupu veličine kratera, čime mi je zapečaćena sudbina da ću morati da je uzmem za ženu ako ožiljak budućim proscima bude predstavljao problem. Za vrijeme srednjoškolskih dana, kad bismo se sreli na odjeljenskim žurkama, ismijavali smo roditeljski zavjet. Bila je najbolji student žurnalistike i često smo na ulici zaglavljivali satima, raspravljajući o Kafki i i Hrabalu. Jedne noći nastavili smo diskusiju u kafani, zatim u njenom stanu. Širili smo područje pisaca, gurala me je u teške probleme iz kojih nisam uspijevao da joj doskočim. Morao sam mnogo više da čitam ne bih li opstao u krugu temeljitog obrazovanja kojim je ras‐ polagala. Učestalo druženje se odrazilo i na naše veze. Partneri su nas oboje šutnuli jedne proljećnje noći. Narednog jutra sam se probudio pored nje i spoznao veliku tajnu. Dani naše ljubavi su nabujali u periodu kad se na sceni postavljao moj prvi komad – “Krš”. Ujedno, to je bio moj prvi profesionalni honorar, oskudan koliko i cjelokupna predstava. Jasna me je tješila nakon nekoliko negativnih kritika i bodrila da nastavim da pišem, dok su njeni studentski tekstovi bili cijenjeni i u regionalnim krugovima. Moj otac ju je zavolio kao svoje dijete, pod njegovim uticajem oslobodila se guste kose i obznanila duguljasti vrat o kojem je trošio više nježnih riječi negoli o sinovljevom djetinjstvu. Uvijek joj je držao stranu, čak i nakon razvoda, kad sam bio primoran da uvedem sankcije na Jasnino ime i djelo. Nije to bio osvetnički duh isprobadan uvredama, niti udaljenost od oca, koja se već tada mjerila kilometrima. Jasna i ja smo se zagubili kad su ožiljak prekrile prve bore, kad sam povjerovao u neizvjesnost sopstvenog talenta, kad sam odlučio da se primaknem partiji. Jasna je dolazila iz sličnog socijalnog miljea, ali nepopustljiva nabrijanost prema umjetnosti i angažovanom diskursu održavali su plamen svježim. Radikalni feminizam, Viržini Depent produbili su opekotine, a ja nisam pokušao da je odvratim od tvrdoglavih misli. Sažvakana oskudicom, ipak je ostala dosljedna svojoj mučnini, pretvarajući se u ciničnu kučku. Izgradila je narav snažne bogomoljke, u jednom komadu me je progutala, ispljunula kao slomljeno nedonošče i formirala u čovjeka. Roditelji nisu željeli da mi ližu rane i usprave na noge, niti da me podsjete na prvu ljubav, koja je u danima zlatnog ljeta, pod snažnim vjetrom, čuvala u sebi moj otisak. Posljednji udarac zadala mi je novim brakom s piscem Stefanom Boškovićem. To je bio trenutak kada sam joj objavio dug, težak rat.
astronaut
Opet nemaju jogurta u hladnjaku. Milijun sam mu puta rekla: Miki, za tvoja crijeva jogurt je ključan. Klju-čan! On je odmahivao rukom, uglavnom je odmahivao rukom. Nekada ni to. Međutim, i dalje nije kupovao jogurt. Što mu je preostalo osim da mu ga kupujem ja? Kupim, donesem, ostavim na polici u hladnjaku. I što se dogodi kad idući put provjerim? Jogurta nema. Jogurt se pojede. Nitko ga ne spominje, nitko ne pita odakle jogurt. Ali znam ja što se dogodi. On misli, siroti, da mu ga žena kupi. Misli da je ona čula, jednom od onih milijun puta, misli da je čula što sam ja rekla. Misli da se ona brine za njegova crijeva i kupuje jogurte, a on ne komentira, samo ga zahvalno pojede. Ne želi joj reći: lijepo što si poslušala moju mamu i kupila ono što mi pomaže. Ne pada mu na pamet jer zna da bi ona prije krepala, crkla bi radije, nego što bi priznala da me poslušala. A što mlada gospođa misli kad ugleda jogurt u hladnjaku? Ništa. Ona ne vidi jogurt u hladnjaku jer ne zna gdje je hladnjak. Jedva da zna gdje je kuhinja, i to samo zato što u jednom od elemenata drže vino. Njezin je štednjak čist jednako kao kad sam ga kupila. To sigurno nije zato što ga pere. A lonci koje su dobili? Lonci su još u kutiji na podu! Jednom sam ih pokušala raspremiti. Bilo me sramota, toliko su mjeseci u braku, dolaze im gosti i misle: kakvi su ovo lonci ovdje. Zato sam ih htjela spremiti u ormar, da pomognem, da izvučem sina iz nelagode. Zato sam se zadržala duže nego obično, i Miki je došao kući prije nego sam otišla. Izvikao se na mene. Ne zbog lonaca, znam da ne bi dizao glas na majku jer dira lonce njegove žene. Nije on takav. Miki je divan dečko. Svi mi to kažu. Vikao je zbog moje bolesti, od brige je poludio kad me vidio da se saginjem i podižem teški lonac.
Hana Tabaković, rođena je u Bihaću 15.03.1990. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završila u Sanskom Mostu. Akademsko zvanje dr. stomatologije stekla na Stomatološkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
Međutim, kao neko ko je cijeli život imao izraženu umjetničku stranu kao samouk slikar počela je aktivno učestvovati na slikarskim radionicama vođene od strane akademskih slikaraje i poklanjati svoje slike. Nakon nekog vremena, na insistiranje porodice i prijatelja, sama je počela prikazivati svoje radove na društvenim mrežama koje je imalo odličan feedback. To su počeci kao što kaže:”I ja još uvijek volim misliti da sam u počecima, jer tako mi ostaje još puno više da radim i učim”.
U njenim prvim sećanjima i danas negde kroz izmaglicu slika i mirisa sasvim neočekivano pojavi se ta nakrivljena tabla na kojoj je masnim crvenim slovima napisano – MESARA. Sigurno je bilo mnogo drugih daleko lepših slika njenog detinjstva koje bi mogla prizvati u svom sećanju ali, ni sama ne znajući zašto ta nevažna tabla uvek bi se pojavila prva. Možda zato što i dalje pod istim uglom nakrivljena stoji iznad vrata mesare, na par stotina metara od njene kuće. U njenom malom mestu retko šta se menja. Sem popisa stanovništva. Mir kome se vraćala i od koga je bežala, toliko puta, na toliko načina. Sa svoja dva kofera. To su dve kazaljke sata koji otkucava njeno vreme, iznova i iznova.