Opet nemaju jogurta u hladnjaku. Milijun sam mu puta rekla: Miki, za tvoja crijeva jogurt je ključan. Klju-čan! On je odmahivao rukom, uglavnom je odmahivao rukom. Nekada ni to. Međutim, i dalje nije kupovao jogurt. Što mu je preostalo osim da mu ga kupujem ja? Kupim, donesem, ostavim na polici u hladnjaku. I što se dogodi kad idući put provjerim? Jogurta nema. Jogurt se pojede. Nitko ga ne spominje, nitko ne pita odakle jogurt. Ali znam ja što se dogodi. On misli, siroti, da mu ga žena kupi. Misli da je ona čula, jednom od onih milijun puta, misli da je čula što sam ja rekla. Misli da se ona brine za njegova crijeva i kupuje jogurte, a on ne komentira, samo ga zahvalno pojede. Ne želi joj reći: lijepo što si poslušala moju mamu i kupila ono što mi pomaže. Ne pada mu na pamet jer zna da bi ona prije krepala, crkla bi radije, nego što bi priznala da me poslušala. A što mlada gospođa misli kad ugleda jogurt u hladnjaku? Ništa. Ona ne vidi jogurt u hladnjaku jer ne zna gdje je hladnjak. Jedva da zna gdje je kuhinja, i to samo zato što u jednom od elemenata drže vino. Njezin je štednjak čist jednako kao kad sam ga kupila. To sigurno nije zato što ga pere. A lonci koje su dobili? Lonci su još u kutiji na podu! Jednom sam ih pokušala raspremiti. Bilo me sramota, toliko su mjeseci u braku, dolaze im gosti i misle: kakvi su ovo lonci ovdje. Zato sam ih htjela spremiti u ormar, da pomognem, da izvučem sina iz nelagode. Zato sam se zadržala duže nego obično, i Miki je došao kući prije nego sam otišla. Izvikao se na mene. Ne zbog lonaca, znam da ne bi dizao glas na majku jer dira lonce njegove žene. Nije on takav. Miki je divan dečko. Svi mi to kažu. Vikao je zbog moje bolesti, od brige je poludio kad me vidio da se saginjem i podižem teški lonac.
astronaut
Hana Tabaković, rođena je u Bihaću 15.03.1990. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završila u Sanskom Mostu. Akademsko zvanje dr. stomatologije stekla na Stomatološkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
Međutim, kao neko ko je cijeli život imao izraženu umjetničku stranu kao samouk slikar počela je aktivno učestvovati na slikarskim radionicama vođene od strane akademskih slikaraje i poklanjati svoje slike. Nakon nekog vremena, na insistiranje porodice i prijatelja, sama je počela prikazivati svoje radove na društvenim mrežama koje je imalo odličan feedback. To su počeci kao što kaže:”I ja još uvijek volim misliti da sam u počecima, jer tako mi ostaje još puno više da radim i učim”.
U njenim prvim sećanjima i danas negde kroz izmaglicu slika i mirisa sasvim neočekivano pojavi se ta nakrivljena tabla na kojoj je masnim crvenim slovima napisano – MESARA. Sigurno je bilo mnogo drugih daleko lepših slika njenog detinjstva koje bi mogla prizvati u svom sećanju ali, ni sama ne znajući zašto ta nevažna tabla uvek bi se pojavila prva. Možda zato što i dalje pod istim uglom nakrivljena stoji iznad vrata mesare, na par stotina metara od njene kuće. U njenom malom mestu retko šta se menja. Sem popisa stanovništva. Mir kome se vraćala i od koga je bežala, toliko puta, na toliko načina. Sa svoja dva kofera. To su dve kazaljke sata koji otkucava njeno vreme, iznova i iznova.