Noćas sam sanjala cigane
Pogled iz aviona je kao uvodna scena iz socijalističkog filma. Često su pravilno organizirane i jasno vidim gdje počinju i kuda se granaju. Letim iznad Njemačke. Kući je drugačije. Dok se u Bosnu spuštam, ceste su krivudave, iako nisam sasvim sigurna je li riječ o cestama, odakle izviru i gdje se ulijevaju. Institucije postaju sve manje, birokracije sve dalje. Samo zeleno i modro. I smeđe. Volim polijetanja i slijetanja – kao oni trenuci u snu prije nego li skočiš sa zgrade koja ti je prvo sjećanje na materijaliziran prostor. Dok letim iznad Portugala, više ne vidim nikakve ceste. Ispod mene su mozaici istrgnuti iz lica Picassovih ljubavnica.
ŽUDNJA
u izdanku si
ruka je pomilovala jesenske jabuke i kruške petrovke
uplođene u rujnu
ti nisi zasuzila niti na prorez tjelesne boli koji ti se nametnuo sječom uterusa
Sedi u sobi koju su za nju odabrali dok se još nije ni rodila. Nadvijena nad knjigom, pridržava lice šakama. Dosađuje se, sto je nizak i nema prostora da mlatara nogama, niti da se zaljulja na stolici. Knjiga joj se gadi pod prstima, papir je hrapav i žut, rečenice su mrtve, a crno-bele slike odurnih vojskovođa izazivaju u njoj mučninu. Zamišlja sebe na sutrašnjem času kako prkosno odbija da radi zadatak, kako istresa sadržaj školske torbe u kantu za smeće i odlazi.
šapuces hajde
guraš snažno
iznenada
pogurnut
skačem
niz liticu
zatvorenih očiju
vjerujem
padam
čeka me
meka podloga
smiješ se
Buda*