ČETIRI PARKETA
Godine su zakopale stan u hrđu,
no ljudi su ga našli ispod slojeva streljiva.
Djevojčica mora imati ljuljačku,
rekli su i okačili vrbu o vrata.
Dali su mi dva para koturaljki.
Donosili su mi zobi i šećera.
Djevojčica mora pronaći svrhu,
rekla je i odnijela me u njihov dom.
Te smo godine često plakali.
Ja sam plakala jer je vrba uvenula.
Čarobnica je plakala jer je morala umrijeti.
Ljudi su plakali jer sam konj, a ne dijete,
olovom iz svojih trepavica
uništili su četiri parketa.
LJUDSKI GRADOVI
To je bio grad drveća
rasječenog, raspoređenog u zeleno
na kojem se sjedi. Mladi su mu konji dali svu svoju poganost.
Kao da nije dovoljno što svakog punog mjeseca pjevamo,
jednom smo pred stanom zapalili kokoš.
Došli su iz policije i vatrogasne službe
popili nam rakiju, ugasili plamen i otišli.
Kako da razumiju riječi te pjesme,
ona samo odjekuje i
Mogli smo im ponuditi žrtvu paljenicu,
ali nismo.
Poželjela sam postati maleni zmaj
i zapaliti im čitav grad.
U SOBI ZA SPAVANJE
Godine se igraju skrivača.
Ne odaju gdje se sakrila oštrina metalnih
zvukova, rubova škara.
Dok spavam, izrezuju mjesecu svjetlo.
Potiskuju mu glavu u njezinu tamnu stranu.
Kažem im: činite da u mraku imam mira
one šute iz nebeske tuposti zidova.
Jesu li njihove odaje razmaci između mojih zuba
godine su djeca, igraju se
crna, bijela.
Prva se sakrije u drugu, druga u prvu.
Pobjegle su možda kad sam zarezala previše
i konji su zadobili mršave, papirnate trbuhe.
Podragala sam svakog od njih
po jedinoj mekanoj nozdrvi
i pojela njihovu nedjelju kao okruglu pogačicu.
Marija Dejanović
Rukopis “Etika kruha i konja”
