MASKENBAL
Večer prije su me natjerali
da izvadim iz kofera ulicu zaraslih prozora.
Večer prije,
morala sam pokidati karte sahat kula na koje smo se trebali popeti.
I prvi put da pišem pismo na tako malom papiru.
Samo te dimenzije su smjele stati u kuvertu.
Večer prije,
čekala sam da skinemo kostime i nestanemo iz maskenbala
zaogrnuti narandžastim mrakom.
Obasjava li mjesec
i zaključane stanove koji su trebali kroz otvorene prozore puštati
jorgovane
da sjede na kosom obraslim trosjedima?
Skida li mjesečina
željezne rukavice s nježnih utočišta ruku koje kosu više ne štite
od šrkgutavih zanosa vjetra?
Ili je samo utorak,
još jedan u nizu utoraka bez
„ne znam, vidjet ćemo“.
Želim kupiti ljepljive cipele
i za svaki dio puta prema plavim utorcima ostati prilijepljena,
Želim zaroniti ispod bezličnog sivila ovih mrakom pokrivenih ulica
i ne vraćati se nikada na površinu
pokidanih visibaba.
Marija Pavković