Od svega mrskog na svijetu, najviše mrzim objašnjavati ljudima svoje porijeklo. Oni, pak, ne shvatam zašto, vole čuti burleske o međunacionalnim ljubavima i brakovima, jer biće da im dokaz da, eto, prava ljubav uvijek nađe put do pobjede, olakšava da učuvaju mizerne ostatke, bezbroj puta ranjenog jezgra svoje mašte. Ali, ja kao dokaz njene pobjede ili primjerak ploda mješovitog braka, ne vrijedim pišljivu paru, uvjeravam vas. Kao dobra poezija koju prijevod na strani jezik ubije, vrijeme sa umijećem svojstvenom njemu, učini isto sa ljubavlju, pa vodili pritom brigu o vjerskim i nacionalnim dogmama ili omađijani strašću išli protiv svih opreka, svejedno je – ona se potroši, sagori, samelje, ispari, izblijedi, a moguće i rastrga, oboli i umre, dakle, nestane. Ako zbog napisanog mislite da sam skpetik, uistinu dobro zaključujete, ali ako mislite da vas muljam, tu se itekako varate, jer, najprije, zapamtite, vaše je samo ono što ne možete izgubiti u brodolomu, mislili su da su rekli Đenovljani, ti stari moreplovci u čijem me gradu zatekla apokaliptična zima dvijehljadite, a ispostavilo se, nakon svega par vijekova zavaravanja da je to zapravo prvi pomislio i zapisao Al-Gazali, vjerovatno pišući kritiku aristotelovskog učenja na putu od Bagdada do Toleda. Vaše je samo ono što ne možete izgubiti u brodolomu, ima, u sebi, ruku na srce, nečeg naspram čega je evropski čovjek nedorastao i danas, a kamoli pohlepni đenovljanski trgovci prije devet stoljeća. No, ko god da je to prvi izgovorio, rekao je istinu. Osoba koju volite, naime, nije vaša, čak iako vam se zaklela na vječnu ljubav, jer je moguće da je već sutra izgubite u nečemu što nalikuje brodolomu, hoću reći, sve je krhkije nego se na prvi pogled čini – pod tim podrazumijevam međunacionalne ljubavi i brakove kao simbole istinske moći iskrene ljubavi, koja zatvara oči pred svim predrasudama i konfliktima naroda, natjera mnoge da preplivaju okeane netrepeljivosti, odreknu se mnogo čega i mnogo koga svoga, i napokon zaiskri usred gadnog rata – ona, ta ista ljubav, ipak ne pobjeđuje, jer sve su pobjede privremene i vode u neminovan poraz, koji je, opet samo privremen. Moj je otac, Stjepan Meštrović, volio, kao i većina ljudi, reći da je samo poraz privremen i da je, kao što nije, imao priliku čitati ovu knjigu, rečenica o pobjedama i porazima mu se, tvrdim, uopšte ne bi svidjela, i razočarano bi već tada zatvorio i ostavio knjigu sina jedinca. Zbog osobenosti da stvarnost, ali i prošlost, što je u ovoj priči bitno, boji roze bojom i tvrdi kako za svaku životnu zavrzlamu riješenje postoji, jer moj je nesretni otac uistinu bio loš poznavalac ovog bolesnog svijeta i svih njegovih (ne)prilika, i jeste oženio moju majku, Rimljanku ponosnu na sve ono što je Rim bio i nije, sliku i priliku svog oca – Rimljanina po posljednjih najmanje sedam, a možda i više generacija; a urbi et orbi je poznato da Rimljani sa apetitom još uvijek govore o pobjedama protiv antagonista i omrženih unutrašnjih izdajnika, basnoslovnim bogatstvima i moći svojih umno bolesnih imperatora te se jedino poraza i propasti carstva ne sjećaju, jer, konačno, dvije hiljade i par vijekova historije je previše za bilo čiju memoriju. Stoga odgovorno tvrdim da moj otac, odavno pokojnik, jeste blažen, mada to crkva nije naznačila, a jeste i svet, mada ni to neće biti zapisano u crkvenim spisima, jer on nikada nije prežalio razvod od moje majke za koju je vjerovao da će mu se vratiti, u čiji povratak nije sumnjao ni dana, ni trena, sve dok nije zadnji put zatvorio oči, a možda ga ni onda ta nada nije napustila, i sve što mogu uraditi je žaliti što mu, kao takvom, čovjeku punom nade i strpljenja, ja nimalo ne nalikujem. Zašto je jedino njegovo što mi je genetika odredila da imam, jedan krupni crni mladež tik uz Adamovu jabučicu? O genetici koja umije da bude zla maćeha, valjalo bi napisati knjigu za koju ne raspolažem dovoljnim opusom riječi, niti argumenata, no neki je mirakul ili opet ta ista genetika htjela da Stjepan od svog oca Mirka ne naslijedi ni jedan posve obični mladež, ali je zato udesila da ja budem skladna slika i karakterna neprilika djeda sa kojim nikad nisam skrojio dobre odnose. Sve što mi je u meni samom odiozno i sve ono što kod sebe još smatram iole podnošljivim, kopija je tog dubrovačkog starca koji je uživao notabilitet kod svojih Dubrovčana o čijim bi se iskrenim namjerama dalo raspravljati, ukoliko se na djedov prgav karakter pridoda i njegov bitan partijski položaj. Pa ipak, ostao bih tek puka replika djeda Dubrovčanina, polutan bez partije, da nije bilo babe sa druge strane Jadrana, one koja se iz venecijanske lagune udala za Rimljanina po posljednjih sedam, a možda i više generacija. Baba Lučija, majkina majka, ona koja je doprinijela tomu da budem ovo što jesam, što i nije neka sreća, ali je ipak vrijedno pomena, živa je i danas, no naspram njenog sadašnjeg, život kućnih biljaka koje nikada ne dodiruju sunce, niti poljski vjetar je kudikamo zanosniji i opojniji. Ona, za razliku od mog oca i djeda koji leže tri metra ispod zemlje, leži u bolnici u Latini, na odvikavanju od alkohola koji je polagano nagrizao, a zatim i prekinuo njene nervi, i apatično, mjesecima, gleda u jednu tačku na plafonu. Moja me se baba više ne sjeća. Više ne umije da govori, ali kladim se da bi, kada bi to bila u stanju, makar na minut, ponovila samo jednu frazu, koju sam, htio to ili ne, ponio iz djetinjstva, a odnosila se na moju majku. Toliko toga sam prošla sa tobom Barbara, rekla je navodno baba te 1971., kada su majka i otac odlučili da se vjenčaju u crkvi, ali granicu neukusa, to izvoli preći sama. Smisao rečenice, koja je trebala biti shvaćena kao prijetnja, očigledno nije dopro do moje majke i ona se vjenčala u bazilici San Petronio u Bolonji, šestoj evropskoj crkvi po veličini, desetog februara pomenute godine. Predstavi su, sudeći po fotografijama, osim univerzitetskih prijatelja mojih roditelja, likova sa čijim sam se sinovima igrao par godina kasnije, prisustvovale i tri majkine rodice čija imena nisu bila ispisana na poleđinama fotografija i čija su mi lica ostala trajno nepoznata, oniska neudavača, tetka Rozalda obučena u bijelo, protiv svih vjenčanih običaja na svijetu, te moj dobri djed Euđenio, znate već, Rimljanin po posljednjih sedam… Djed Mirko i baba Lučija, izostavši su omalovažili tu crkevnu plejadu, ali njihov izostanak nipošto nije spriječio mladence da, čak i za one koji ih ovlaš poznaju, na fotografijama izgledaju, sretno i zadovoljno, nadajući se dugom i lijepom zajedničkom životu koji jednom spojen u crkvi postaje neraskidiv do smrti, voljeli su tako da misle. Život sam im, ubrzo, uljepšao ja, rodivši se iste godine na Badnje večer i već mi je, utemeljeno sumnjam, bilo namijenjeno ime nekog sveca, zaštitnika, apostola, ili crkvenog mučenika, ali u izbor mog imena upleo se djed Euđenio, onaj koji je u sapunici koja se odigrala vezano za ime prvog unuka objema stranama, jedini iznadprosječno iznio svoju, po meni, ulogu pozitivca, predloživši da me nazovu Kozimo. Starogrčki korijen imena Kozimo potvrdio mi je, skoro trideset godina od rođenja moj solunski cimer Aleksandar: Kosmios nije samo beskrajan svemir, znaš. Taj pojam podrazumijeva svemirsku urednost, dobru raspoređenost. Misliš li i sada da si dostojan svog imena? I mada je Aleksandra uvijek zasmijavao korijen Kosmiosa jer ga je uspoređivao sa mojom ličnošću, ja u tome nisam pronalazio ništa duhovito i čak je vrijeđalo moj smisao za kreativni nered, a sve zato jer nisam prepoznavao relaciju između svemira i dobre raspoređenosti stvari u njemu. Oduvijek mi se činilo da tu gore ili dole, ili svuda oko nas, vlada pravi haos, veći od bilo kakvog koji može prirediti cimer cimeru u ćumezu poput našeg. Da dovršim, Euđeniju je, dakle, valjalo voditi dvostruku bitku za moje ime: ubijediti vlastitu kćerku da me ne nazove po imenu jednog od Zapadnih patrijarha, a pritom još i pobijediti opasnog rivala koji je vrebao sa jugoistočnih obala Jadranskog mora i konstantno slao telegrame buneći se protiv imena Kozimo. Tvrdi je Dubrovčanin, ne želeći nikako italijansko ime za svog prvog unuka, neumoljivo nametao sinu stara dubrovačka imena: Maroje, Vlaho, Nikša, Lukša, Đivo, predlagao je djed iz dana u dan, no odgovora nije bilo. No ako je još išta mogao, stari je partizan mogao znati kada gubi bitku, a ovoj mu je pobjeda otpočetka izmicala, te je, vidjevši da odgovor i dalje ne pristiže, bacio sve karte na stol i napisao Stjepanu Meštroviću slijedeći, držim, historijski, telegram: NEMA VEĆE SREĆE NEGO NAZVATI SINA PO PREDSJEDNIKU REPUBLIKE STOP MI IMAMO JEDNOG PREDSJEDNIKA STOP TO DUGUJEŠ MENI STOP I DRUGU TITU STOP JOSIP ĆE MU OTVORITI MNOGA VRATA STOP TATA
Ali dok je posljednji zahtjev Mirka Meštrovića stigao u Bolonju, Kozimo je već postao vlasnik rodnog lista. Ništa se tu nije moglo, zahvalan sam kosmosu! Deda, ipak preponosan na dubrovačka da odmah predloži Brozovo, izgubio je tako bitku za moje ime, te je ionako ljut na sina koji je olahko odlučio da napusti teško izboreno mjesto na studiju inžinjerstva u Beogradu i otisne se u nepoznato, a zatim se za svega godinu dana oženi i dobije dijete sa Talijankom, postao ogorčen. Negativne varijacije u odnosima oca i sina nastojala, bar do razvoda, ublažiti moja majka Barbara, osoba kojoj pored oca najmanje sličim. Ipak, neizmireni dug prema drugu Titu, Stjepanu Meštroviću biće oprošten, kada djed konačno upozna mene i shvati kako mu sličim više od vlastitog sina. No, dio tog duga nosim i danas, potpisujući svoje knjige pred očima često vidim plavu telegramsku cedulju kao komad obiteljskog blaga, jer ako je Adam imao privilegiju da bude podučen imenima, ako su imena u ovom svijetu od ključne važnosti za ljude i često prvi način kojem pribjegavamo da bismo razumijeli svijet, ako imena postoje da bi se ljudi stopili sa njima, ako su imena tu da bi uspostavila dijelom našu osobnost, ne mogu a da se ne upitam: šta bi to u mom životu bilo drugačije da se zovem Josip? Da li bi mi Bog, yahveh, uistinu dao više, yasaf?
Emina Smailbegović
Odlomak iz romana Via Appia, Buybook, Sarajevo 2019.