Sanjao sam snijeg, rekao sam joj. Nebo je bilo ljubičasto, a sve oko mene bilo je sivo i bijelo. Padao je snijeg, i to je bio jedini zvuk.
Šuti i ispuhuje plavičasti kolut dima. On se pretvara u tisuću zmijica koje samo trenutak kasnije nestaju.
Jučer sam sanjao posljednje trenutke svijeta, nastavih. Nebo je bilo golo, zvijezde su se gasile u blještavim supernovama. Sve je jurilo prema početku, a ja sam bio neobično miran.
Svaka je noć ista. Uvijek su isti ljudi pijani, uvijek isti tramvaji kasne. Neon titra na mokrim pločnicima, kiša tiho pada i cijeli grad utihne. Taksiji klize cestom uz tiho brujanje motora, noćni leptiri uznemireno kruže oko svjetla. Grad je orkestar koji svira uspavanku.
Svaka je noć ista i likovi koje vidimo u dimu trave uvijek su isti. Ponavljajuće vizije, plave siluete. Svako pivo nam zavrti svijet na isti način. Svaka je noć ista i mamurluk koji slijedi uvijek je jednako mučan. I nema ničeg novog pod nebom i neonom.
U sobi je gorjelo svjetlo narančastim sjajem otkrivajući obrise namještaja. Kroz poluotvorene rolete vidjeli smo zgrade i noć, nebo boje prezrele višnje. Šutjeli smo i čuo se tek tihi džez s linije. Kod džeza je najbolja stvar što ga možete slušati, otići iz sobe na dvije-tri minute, vratiti se, a i dalje imate osjećaj kao da niste ništa propustili. Melodije i ritmovi teku kao rijeka, a vi se možete opustiti jer ste sigurni da vas neće odvesti u stijene.
I dalje smo šutjeli, sve je oko nas mirovalo. Džez je utihnuo, misli su nam se zaledile. Nebo je mijenjalo boju iz crvene u jutarnji azur i ono što su prije bili sjenke i obrisi sad su sivi betonski blokovi koji se spajaju s nebom. Sklopio sam oči. Kad sam ih opet otvorio, bio sam sâm u stanu i nisam znao koliko je sati. Ustao sam i protegnuo se.
Okej, rekoh, da ubacim nešto u kljun. Odšetao sam do frižidera i otvorio ga. Mlijeko, neki sok i mnogo stvari koje bi trebalo prvo kuhati, peći itd. Jaja su skroz okej. Jedem, slušam radio, i razmišljam. Čovječe, otišla je, a nije se potrudila ni poruku mi ostaviti. Ništa, klopa pa tuš i pravac doma.
Pod tušem sam imao odličnu rečenicu za početak priče, ali zajedno s vodom nestala je u odvodu. Mnogo dobrih ideja nastane pod tušem. Srčem kavu i čekam da mi se kosa osuši. Pokušavam se sjetiti rečenice koja sad teče negdje ispod grada. Shvatio sam kako je nemoguće biti sam ovih dana. Kako nas uvijek nešto prekida, zvonjava telefona, mobitela, uvijek nešto, immer etwas. Buka i tuđi problemi naši su stalni pratioci.
Zazvonio je mobitel. Nisam pogledao tko zove. Bacio sam mobitel kroz prozor. Razbio se u tisuću komada. Baj, baj, buka, baj, baj, tuđi problemi. Izašao sam na ulicu i udahnuo jesenski zrak. Kesteni, petarde i trulo lišće. Prolaznici su gledali uvis. Neki je manijak bacio mobitel kroz prozor. Vidio sam ostatke mobitela. Nitko ga nije oplakivao. Baj, baj, zdravi razume. Zavukao sam ruke u džepove, pustio tramvaj da mi pobjegne i krenuo pješice doma. Sunce je konačno zasjalo, nakon sto godina tame. Ali tama je stvar pogleda, jer boje su svuda uokolo. Boje su u nama, a mi sijamo kao reklama, tako je išla jedna pjesma. Jesen je živčanim trzajima kista poprskala ulice crvenom i žutom. Grad je bio Pollockova slika. Ćirio sam u Sunce blesavo se cereći, sjena mi je šarala po prozorima.
Bože, kakav dan.
Kakav? upitala me sjena.
Dan za donošenje odluka. Dobrih odluka.
Što god ti kažeš. Baj d vej, ono te Modesty zvala.
Elias, zbilja imaš užasan tajming, kažem si. Ah, što ćeš? Nastavio sam hodati ulicom pomalo plesnim korakom, fućkajući jednu pjesmu Sergea Gainsbourga. Ljudi su me gledali u čudu. Očito je da dugo nisu vidjeli nekog dobre volje. Dobro mi je stajao taj kaput ludosti.
*
Zdravo Elias, Modesty je (Da, znam tko je). Znam da se dugo nismo čuli (Godinu, dvije? Barem se tako čini.), ali mislim da je dovoljno prošlo i da opet možemo razgovarati. Ušutjela je, zamišljam kako je u tom trenutku gricnula donju usnu, razmišljajući kako da nastavi. Imam mnogo pitanja. Što si radio? Gdje si bio? Ne, zapravo mi nemoj odgovoriti. Javi mi se nakon što čuješ ovu poruku, trebali bismo se naći.
Zvučni signal i tišina. Prošla je čitava vječnost. Apokalipsa i stvaranje svijeta, kružni tok stvari. Prošla je čitava vječnost i pomislio sam: Ta vražja djevojka.
*
Na opušku sam jasno vidio otisak njenog ruža. Nekakva se olovna magla spustila na moj um, i znao sam da je tableta počela djelovati. Uzela me za ruku, ustala i krenula prema spavaćoj sobi. Tisuću mi je misli strujalo glavom, a ja nijednu nisam mogao ugrabiti. Njene usne na mojima, grebe me po leđima, iscrtava karte koje će me kad ih vidim u zrcalu, vratiti u sobu koja je postojala samo u tom trenutku. Poljupcem je isisala sve misli iz moje glave, ostao je samo instinkt, a oko nas zbilja nije bilo ničega.
*
U jastuk se uvukao miris njenog parfema pomiješanog s mojim jedan dan starim Old Spiceom. Neko sam vrijeme samo ležao i udisao taj miris dok su mi sjećanja na prošlu noć klizila pred očima i doticala mi još slijepljene trepavice. Ona je bila u kupaonici, nešto mi je govorila. Nisam je čuo.
Molim?
Rekoh: izgradio si most do sebe, duži je od Golden Gatea. Ne vidim mu kraj, rekla je ona dok je stavljala ruž.
Ja ne vidim most. Ova fora s mostom ti je nategnuta, ja mogu biti blizak s ljudima. Nije da prezirem prašinu svijeta.
Mislim da su mi bokovi preveliki, to sam zaključila gledajući svoju sjenu, kaže ona i nastavi sa stavljanjem ruža.
Ustajem iz kreveta i navlačim hlače. Ona je već sređena. U hodniku je cvijeće, iste je boje kao njen ruž. Pogledao sam prema njoj.
Otkad se ti brineš za izgled?
Moram ići. Javim ti se kasnije. Ljubi me u obraz, otvara vrata i guta je mrak hodnika.
Elias, dokle ćeš si ovo raditi? Skakati s kamena na kamen, tražiti greške u djevojkama, a kad ih ne nađeš, ili kad su toliko sitne i beznačajne, ugledaš drugu djevojku. I što je toliko drugačije na njoj? Ne poznaješ je, ona je misterij, nešto novo i, najvažnije, nije “tvoja”. Ona je zamotana u kaput satkan od sjenki, a parfem joj miriše na hepiend. Na kraju joj skineš taj kaput, i što onda, mamlazu? Naiđeš na hrpu mana, i svaka od njih te smeta, ali je i svaka od njih podnošljiva. Djevojka i dalje miriše na hepiend, ali ti si taj koji zezne.
I što s Modesty? Prošlo je toliko vremena, i osjećaš nešto čega nema. Trudiš se sjetiti kako je bilo prije dvije-tri, ili koliko već godina. Trudiš se stvoriti taj osjećaj. Vadiš fotoalbum, gledaš polaroid-slike. I ništa. Ali ti si i dalje uvjeren u sretan kraj s njom.
Jesam li? Više nisam toliko siguran. Zapravo, znam da nisam. I zašto sam ovdje? Stresem se, odem po post it, vadim omić iz džepa i pišem, lijepim joj poruku na frižider. Ovo nema smisla. Izgledaš kao netko iz prošlog života. Doviđenja. Oblačim se i izlazim. Sunce se odbijalo od snijega, a ja sam brojao sve nijanse bijele boje.
*
Kada bih mogao zapisati sve tvoje snove, siguran sam da bi to bila najljepša knjiga na svijetu, samo što je ne bih htio podijeliti s drugima.
*
Prošlo je nekoliko dana, ja se i dalje ne mičem iz kreveta. TV je uključen tek toliko da imam osjećaj da imam društvo. Razmišljao sam o svim svojim porazima, svim pogreškama, grubim riječima. Mislim da me ništa nije pogodilo kao kad me Marina V. više nije pozdravljala u osnovnoj školi. Marina je bila moja vrtićka ljubav.
Ustao sam i utipkao njeno ime na Facebook. Nije više lijepa i sluša narodnjake. Jedna rana manje. Vratio sam se u krevet i navukao dekicu do nosa. Na TV-u je neki frajer upucao drugog zbog žene.
*
Drugo najveće razočaranje (prvo je bila Marina V.) dogodilo se kad sam shvatio da arheologija nema veze s premlaćivanjem nacista, Atlantidom i izgubljenim artefaktima. Prokleti Hollywood.
*
Noću, kad bih se vraćao doma preko placa, znao bih nabasati na nisku staricu krupnih očiju, koja bi slabašno ispružila ruku prema meni i zamolila me za nekoliko kuna. Svaki put bih je ignorirao i mrtav hladan prošao kraj nje. Savjest bi me pekla, a ponekad bih se osjećao toliko loše da bih zaplakao. Ujutro bih se osjećao loše.
Danas sam se osjećao lošije no ikad. Ne zato što sam okrenuo glavu od starice niti zato što sam pročitao novine i opet shvatio da je ovo surov, kurvinski svijet. Osjećao sam se lošije no ikad zbog te proklete djevojke. I sanjao sam. Sanjao sam snijeg i kraj svijeta, i zujanje TV ekrana. Kada sam opet otvorio oči, prošlo je tisuću života, a ja sam i dalje bio sam i kroz rolete se vidio samo sjaj uličnih lampi. Posegnuo sam za prekidačem i upalio svjetlo. Mrštio sam se dok su mi se oči privikavale na električni sjaj lampe.
Navukao sam duks i jaknu te sam se odlučio prošetati, možda otići po cigarete. Vani nije bilo ni žive duše. Hodao sam laganim korakom, promatrao sjenke nebodera i vrišteće ljubičasto nebo. Bio sam sjenka, svijet oko mene djelovao je sablasno. Uskoro sam ugledao natpis KORNER 0–24.
Kod kioska bio je samo jedan čovjek. Kad sam se približio, vidio sam da je to stariji muškarac, obučen kao stari burger, s cilindrom na glavi. Pogledao me je. Skrenuo sam pogled i zamolio frajera u kiosku cigarete. Platio sam i okrenuo se prema starom. I dalje me je promatrao sa spokojnim smiješkom, kao zasran kip Bude.
Zdravo, rekao je.
Dobro jutro, odvratio sam.
Sven Popović
Iz prve zbirke “Nebo u kaljuži” (Meandarmedia), 2015.
