POTRAGA
Osjeća se tragedija u zraku,
nismo ništa bolji
nego ovce na pragu umiranja
i robovi nadomak iznemoglosti.
Paradoks misli
i fragmenti tuge,
tragični kanon nam je u krvi
mi bjesnimo.
Osjećaš mistiku i radovanje,
ne znaš što slušaš,
niti kakve riječi izgovaraš.
Ti bjesniš,
Bjesniš još više,
pomiješale su se naše glave
sa dvoglavim zmajevima;
maštaš dragi,
pljuješ u tuđe oči,
gojiš svoju osjetljivost.
Jadna ti je sreća
u nadi tuđe nevolje,
a od sjene svoje zazireš
gmižući bježiš od potreba
Kajale bi se i licemjerne figure
ljudskog ološa,
a onda opet iznova
ništa nije razumljivo.
“Ako kažem da lažem,
lažem li ili govorim istinu?”
Vidiš,
samo si još jedan krvavomesnati stvor.
U SVEMIRU TVOM
Šutiš o porazu koji te je čekao,
a nevino si mislio
da karma ne zna tvoje ime.
Ime ti je u zvijezdama,
vidljivo samo noću,
kad mjesečevo platno puhne
na tvom jeziku se skuplja prašina.
Tvoja zvijezda živi sve dok ima tebe,
ali među brojnim malim suncima
ti si samo dio.
Jer tvoj je ključ djetinji,
ne onaj radoznali,
već pohlepno razmaženi,
s očajnim lažima na rubu,
koje su skrivene u šapatu
nekog tuđeg uha za koje
misliš da šuti.
Rado bi sjajio, ali nećeš,
imitiraš mjesec
i njegov lažni sjaj,
pa i ti tako lažno sjajiš
poguran tuđim sjajem.
MELANKOLIJA PRIJELAZA
Ti me ne znaš
u ovoj vreloj nesnosnoj noći
što budi san sa očiju.
Prazna mi je soba,
čuje se kašalj mojih istrošenih pluća
u snivanju jutra što samo čeka da svane.
Prazan sam i ja.
Više me ništa ne iznenađuje, prijatelju,
više me nitko nigdje ne čeka.
Mogu sutra poželjeti pozdraviti se sa svijetom,
ali bih svejedno oklijevao.
Ja sam sam, nemam više piće s kim da popijem
i bacim koju poštenu riječ.
Svejedno mi ništa u životu ne nedostaje.
Imam smisao.
Imam volju.
Imam nadu.
Ovo je apsurd s kojim se može živjeti.
Ovo je apsurd s kojim se mora živjeti.
Toliko pitanja u meni čeka svoje odgovore,
ali svejedno toliko odgovora
traže da se s nekim podijele
i da se zavoli.
Ilija Soldo
