katarkin nauk
ja sam pismo, manuskript nečastivi
što se goneta od iskona i postanka
malo me spale, malo pregaze,
malo zaborave iznad kamina
ti si, podrazumijeva se, glava
imaš sedam pedalja na čelu
za jednačine i uravnilovke dok
fosfor u prednjem režnju blješti
i pismo ima neki nauk koristan:
reverzija je prapočelo
dodaje se oskudnom
i oduzima od prezasićenog
pa ispočetka, odimi dođimi
uvijek tu nešto treba i popraviti
pa bi tvoj nabrekli zajebani razum
da me konačno, da me već jednom,
nakon dvije stotine tisućljeća
izliječi od suosjećanja
mjesto za stvarno
pod našim mudrovanjima klijaju modrice:
krajolici naivnih i šumovitih useljenja
zaželjenog u zastrašujuće, brideći egzorcizmi
odmore se za vrijeme geomagnetne smjene,
kad ja otrčim po savjet Spinozi, a ti Hobessu,
ponudim ti svog malog narcisa na tanjiru,
kad niko ne gleda nagaziš mi na sjenku,
trusno je sve što bi se ovdje dalo napipati,
pa i ako izrastemo iz saturnalijskih sedimenata,
ljubav, osujećena i neshvaćena, ostat će,
kao i oduvijek, u noćnom, nezasitom,
jedinom mogućem dodirištu
nespretnih nasrtaja,
nerazbirljivom,
nikamo
mistagogija
ovaj uskomešaj mokrine nahrupljuje, dobija na gustini,
propuzat će, progovorit će, ko zna šta će naumiti,
neće ni hermetični rimovani kontrapunkti zauzlati
Ovu ličinku što navire, fermentirana iz decenije
mukotrpnog susnatrenja, napajana svetom smjesom
amaranta, plijesni i meda, nakuplja, se, zrije, iz dana u
dan, sve osebujnija i sveprisutnija, nadrasta svijet,
topli ga u najfiniji pliš, luči mu se u ribozom, umilno
zaklinje reinkarnacijom i ostavlja da iskrvari
Bjanka Alajbegović
Iz zbirke Srčane saturnalije, Vrijeme, Zenica, 2019.
