„Ja sam Esma Pecorelli, živim u Japanu i plešem“ – napisala mi je u email poruci, prvoj koju sam dobio od nje, u maju 2018. godine. Uslijedilo je dopisivanje na kojem bi mi, posve sam siguran, pozavidio i sam Jorge Luis Borges, jer dopisivati se sa onima koji te čitaju, a pogotovo sa likovima iz vlastitih priča, prilika je koja se ne ukazuje često. Napisali smo jedno drugom, za ovih nekoliko mjeseci, desetine stranica, ali mene nikako da napusti ona rečenica koju mi je Esma poslala odgovarajući na moje naivno, ali iskreno pitanje – zašto je otišla. „Ovdje, u Japanu, postoji poslovica koja kaže da tugu, baš kao pocijepanu haljinu, uvijek treba ostaviti kod kuće. Moja je satkana od poniženja… a ne znam gdje mi je kuća.“
Tag: