Igor Banjac

Majku je njezin otac napustio kada je imala četiri godine i otišao živjeti u Graz. Tamo se oženio, dobio dvije kćerke, započeo neki drugi život. Što je trebao zaboraviti? Nejaku djevojčicu ostavljenu u gnjilom siromaštvu. Svoju ženu s kojom je proveo teške godine rata i vjerovatno nikada volio, čim ju tako napušta. Tmurnu, maglom obavijenu bosansku varoš. Možda je morao spašavati sopstvenu glavu pred nadolazećim golobradim napaljenim pobjednicima? Priča o tome može biti čisto naklapanje; niti ja znam povijest, niti postoji neko ko je zna – sve kosti već odavno ušuškane u zemlji. Događaj koji pominjem se odvijao pred kraj Drugog svjetskog rata i to je dovoljno za reći. Koliko god dječak ili mladić želio saznati, majka mi nikada nije pričala o tome. Čak pouzdano ne znam ni kako se djed zove (on se mrtav još uvijek nekako zove, zar ne?). Napomenula je da će neka sjećanja podijeliti sa mnom kada budem odrastao i zreo. U međuvremenu je umrla. Jedina živa priča, koju pamtim od roditelja, je da je djed došao vidjeti me u Sarajevu kada sam imao dvije, tri godine i da je donio hrpu igračaka i prnja. Ja se toga, naravno, ne sjećam. Nedugo poslije i on je umro.