Pogled iz aviona je kao uvodna scena iz socijalističkog filma. Često su pravilno organizirane i jasno vidim gdje počinju i kuda se granaju. Letim iznad Njemačke. Kući je drugačije. Dok se u Bosnu spuštam, ceste su krivudave, iako nisam sasvim sigurna je li riječ o cestama, odakle izviru i gdje se ulijevaju. Institucije postaju sve manje, birokracije sve dalje. Samo zeleno i modro. I smeđe. Volim polijetanja i slijetanja – kao oni trenuci u snu prije nego li skočiš sa zgrade koja ti je prvo sjećanje na materijaliziran prostor. Dok letim iznad Portugala, više ne vidim nikakve ceste. Ispod mene su mozaici istrgnuti iz lica Picassovih ljubavnica.
Tag: