Ulrich Seidl je od 1990-ih najprovokativnije i najdosljednije austrijsko filmsko lice.
ŠKOLJKA
kad se iz školjke izmjesti
život
i rastvore ga modrine
ona može trajati, prazna
još dugo nakon svega
no kad je jednom ispranu
i golu
prisloniš na uho
čudom prazne punine
prizvat ćeš šumor bespuća
u njene jalove nutrine
Rekvijem za leto
ne brini, tu sam.
žvaćem odhevtane parčadi tvoga srca,
a ti misliš da sam slab jer se otvaram
svima osim sebi i svojim rečima
koje još uvek misle da sam dobra osoba.
Nije on bio lud. Nije bio kao Jere koji je trčao gol po mjestu. Nije bio ni kao Grgo koji nije izlazio dalje od kućnog praga. Kasnije ni to, virio je samo očima kroz grilje. Bio je samo malo zaostao. Toliko da je nepristojno reći da je glup, ali nismo se ni smjeli ponašati kao da je pametan jer smo svi znali da nije.
Zagledao se u smaragdnu Bregavu u kojoj se ljeskaju tirkizne primjese, visoko gore sa tvrđave, starog grada Vidoškog. Zagledao se kao da će skočiti i strmoglaviti se niz kamenje, litice, grumene zemlje, dolje do dna i korita. Zagledao se kao da nema više ništa u životu da gleda, osim te rijeke. Zagledao se u još jednom danu kad pandemija koronavirusa divlja, a njegova voljena se bori sa vrućicom, gubitkom daha, hroptanjem u izolatoriju.