Umjesto svake isprike (Molba, aplikacija, ili molim preskrolajte)
Poštovani,
Pišem mračnu poeziju da bih se mogla smijati u životu
kad ne pišem.
Iz moga radnog iskustva možete zaključiti da činim razliku
i podižem svijest
o razlici
jačam kapacitete razlike između prebivanja na mračnim mjestima
i traženja tračaka svjetla
u mraku.
Moje je iskustvo relevantno za ograničeni broj individua
ali je zato njegov plod u svačijoj utrobi čedo
koje se rijetko porađa.
Petnaest godina sam kopala po sebi i po drugima
(znam koristiti svaki tool odavde do neba
ja sam iskusna u obradi svega što obrađivati treba)
Neki ljudi rastu u lijehama neki rastu pod zemljom
neki rastu kao drveće i granje im obrasta oblake
i svi se različito hrane
svjetlošću
čija fina prosijavanja ne vidimo čije vrhunce i čije trnce
propustimo ako nismo dovoljno dugo proveli dišući mrak:
ako nismo hvatali zrak kako znamo da prvi dah boli
da se bez njega ne živi
da se bez njega ne smije
da se bez njega ne voli?
Došla sam do onog dijela molbe koji ćete preskrolati
ali nema veze
ima i drugih pjesnika – pjesnici najčešće i postoje
samo zbog drugih pjesnika
jer to je najusamljenije stanje na Zemlji.
Drugih, dakle, ima pjesnika
i sve njihove svjetove vam preporučujem:
stvanost je obilje svjetova i jaka ste mi vi sila
ako vam tuđa zbilja nikad nije
protresla lubanju. Sve što sam bila
ja još uvijek jesam zahvaljujući obilju zahvaljujući okrilju
svih koji su ikada pisali svih koji su ikad bili
najusamljeniji ljudi na Zemlji.
Preporuke za mene nećete naći priložene u ovom
mejlu nećete naći ništa priloženo u ovom mejlu i vaš će
automatski odgovor otići u moj spam folder
skupa sa svim drugim riječima u kojima nema svjetla
i od kojih nikad nikome neće zasjati oči makar i najtamnije
makar i one potonule makar i one meni najdraže koje
grcaju u toplom smijehu savezništva kakvo sklapaju
samo oni koji su vidjeli fine čestice svjetla u
poroznome mraku.
Srdačan pozdrav
od svakog ko sam danas bila
i ko ću sutra biti.
Svjetlost drugog neba
Postoji Aurora Australis postoji vikala je Selma
probudi se čitam kako postoji
Aurora Borealis u Australiji
ustani!
jutro je vjetrovito sunčano prozračno prestani
sedam je sati i još mi se spava uvijek spavaš
uvijek dok se stvara
budućnost za one koji žale što se polarna svjetla
ne ukazuju nad palmama nego nad
zaleđenim jezerima. Molim te odlazi ustajem
za dva sata Edina je bila ozbiljna i stisnula je pesnicu
sunce je ušlo u sobu i probolo jastuk je li mi se
to svetiš što te šaljem u mesnicu iako ti smrdi
ne svetim se idemo u Australiju da gledamo Australis
nema više nikakvih prepreka nazovi šefa
međunarodne organizacije uvijek zaposlenog
uvijek na sastanku uvijek kad ti duguje par stoja
nazovi i reci: ova lezba više nije tvoja
nemoj da govoriš lezba ja nikad ne govorim to
ali ironična sam i samo budala ne vidi da ruganje
njegovom umu ulazi u moju
ljutitu pastirsku frulu: u Australis ćemo biti pastiri
i bit ćemo nevjerovatno seksi
gotovo je ja ustajem i razbit ću kuhinju nakon što
rasturim smeće nema veze veselje je veće
ako razvalimo kuću prije nego što odemo
gledati Australis Borealis i bijele ovce
koje vonjaju na travu i mir i stočna govna
i voda se vrti obrnuto u klozetskoj školjci
i nema smisla niti smjer kazaljke na satu nećemo
uopće nositi sat nek nas pojedu vremenski moljci
u brvnari koju ćemo sagraditi usred zelenog Australisa
Edina to nije kafa briga me i da je mišomor
samo sjedi negdje i šuti i pusti me da se otrujem
danas imam govor da održim
zapalila je cigaretu
iznad vrućeg mirisnog otrova za miše
nećeš više nikad morati držati govore u Australisu
viknula je Selma iz niše dok je skidala store
i ispod njih otkrivala crne naslage plijesni
ja ću da apliciram za vizu
oni ne znaju
koliko su sretni što imaju termite umjesto vlage
znaš li da im dolaze za svaki Božić i gozbe
skupa Selma ja nemam više snage za tebe
kad te loša trava lupa i otkad pušiš ujutro u sedam
znaš šta Edina ja ti ovaj san ne dam i on
neće biti ni Berlin ni Dublin ni Amsterdam
jer tamo nebo ne mijenja boju ovaj ti san ne dam
i jutros ću ga sanjati
i sanjat ću ga noćas
i sanjat ću ga
dok budeš držala govor i ovaj put neću da se predam
sanjat ću ga da mi bude lakše što znam da te boli
bezdan snova koje smo pustile da ih jedu grinje i vlaga
kroz otvorene prozore kroz skinute zavjese u svim sobama
ulazi vjetar sunčan suh i bijel kao vjenčanica od krepa
i Selmine su oči suzne kao varljiva ljetna sreća
svaku noć mi na uho tepa neki drugi svijet svaku noć
Edina mi na uho šapće nešto veliko i nešto snažno
znam da ti nije važno ali danas sa mnom budi sretna
čeka nas
na ovoj zemlji koja je moja i tvoja taman koliko
i svačija druga hladni stobojni Australis čeka nas
tirkizni grimizni smaragdni Borealis i danas
te volim onako kako bih trebala
a ne onako kako moram.
Balada za Krička Katarinu
Bože, Kato, jes’ lijep ovaj tvoj Ante
rekla je moja nana s rukom na kuku skoro koketno
i drugom rukom namještajući kosu pred oltarom
sa slikom blijedog mladića s bradom u razdrljenoj plavoj košulji
s bijelim ljiljanom pritisnutim na prsa
i teta Kata se nasmiješila prekrstila i rekla:
jest bio je lijep Sveti Ante i nježna je rumen ispunila
njene obraze meke i udobne za dječji poljubac
no ipak se naginjući da čuje
je li Zvonko još uvijek u kupaoni.
Šta misliš, Kato, znaju li oni kad se njima moli?
Mole mu se mnogi rekla je teta Kata, parovi, zaljubljeni,
nesretno zaljubljeni, putnici, izgubljeni,
pronađeni, rudari
oni koji su izgubili drage ljude ili drage stvari –
sve Sveti Ante čuje od onog ko ga štuje.
U garsonjeri svoj presvučenoj u zlatnožutu
prekrivenoj heklarijama kao očnom mrenom
teta Katarina smjestila je ono što je ostalo od života
nakon života
kad je postalo jasno da je borbe dosta
uzela je za ruku Zvonka i uselila u svježe
olimpijske zgrade bez prošlosti
da u njima ostari i umre s čovjekom koji
nije znao da laže kad se kune i da će
svaku zakletvu popiti odmah poslije ručka
u dvije-tri čaše dunjevače, jer teta Kata je znala
da samoća boli jače i pod njegovu je glavu
zaspalu na stolu svaki dan stavljala svježe presvučen
jastuk – oko četiri ujutro bi ga čula da rida
i polako ga vukući sobom premjestila u krevet
u kojem godinama i sebe i njega u zoru
do zaraslih rana skida.
Nije imao niti jednu sijedu vlas u kosi kao ni ja sad
moj otac, rekla je teta Kata – oko mrenasto i poluslijepo
kupalo joj se u rosi uvijek pa i tada i niko nije
znao plače li osim ako suze probiju plavu membranu
i kliznu sitne ljute na licu žute kao stare niske bisera.
Nije imao niti jednu sijedu vlas u glavi kad ga
je udario voz bio je gluh nije ga čuo hodao je šinama
stalno i uvijek govorio je da ga to podsjeća
da svijet ima svoje rute i da je sav povezan
stanicama i vezovima kao ljudsko tijelo i
žalio je što ga nikad neće vidjeti cijelog.
Teta Kata je odrasla u konviktu Srca Isusova
gdje su časne sestre imale srca od najtvrđeg drveta
s čavlima hladnog milosrđa duboko
duboko
zakucanim kao u Spasiteljeve dlanove i
provela je život krojeći haljine za bogate djevojčice
noseći im predugačke šlepove na imendane
dok prolaze brižljivo uređenim vrtovima i uglačanim
stepenicama koje je ona ribala ledenom vodom
što miriši na ničiju djecu i ravnodušnu zoru.
Nikad nisam imala niti jednu noćnu moru
a gledala sam kako mi pred očima umire dijete
moja Jelena
umrla je i za mene i za moga bivšeg
moja Jelena
bila je anđeo, i ispratila je i sebe i njega
ni on ni ona mi se nisu vratili više
ni u san
pričala je teta Katarina očiju sasvim suhih,
pričala bi o tome kako je jednog dana
Ćindro Budac došao na biciklu s kojeg je pao
direktno u ružičnjak
Ćindro kao Djed Božićnjak
decembra dvadeset i četvrtog
pijan već dvadeset i četiri dana
da je ženi i spasi služenja srcu Isusovom
i stavi je u službu svoga srca – teta Kata bi se
opet nagnula da čuje da li u kupaoni još uvijek
voda iz tuša po pločicama štrca. Je li na svakoj
slici s bijelim ljiljanom, je li lijep, ili je samo na
ovoj upitala je opet moja nana na svakoj je slici
lijep ali ne nosi cvijet rekla je teta Kata koja je
na izmaku rata sama u garsonjeri presvučenoj
u zlatnožuto živjela svoje posljednje sate
sitna u malom krevetu kao ptica i moje nane
već dugo nije bilo i moja je majka kvasila
mokre ručnike i pritiskala joj ih na čelo do zore
kao bijeli ljiljan na Antina prsa.
Ja sam čitala knjigu o potpuno neuvjerljivoj
ljubavi u koju sam vjerovala jer mi je bilo
trinaest – s trinaest sve što čitaš je istina –
i tu večer je mama donijela u karirani kuhinjski stolnjak
ispeglan uštirkan mirisan i krut
umotanog Svetoga Antu i odmotala ga kao
da će dijete presvući na stolu
i rekla:
zar ti ne liči na nekoga?
Dijala Hasanbegović