Zgužvan i nenaspavan sjedio je za stolom i pokušavao napisati barem jednu smislenu rečenicu, ali sve je to izgledalo nemoguće jer zna koliko je potrošen, umoran i nesretan. Pije treću kavu tog jutra, već pola kutije cigareta je nestalo, ni sam ne zna kako. Bio je frustriran činjenicom kako se oko njega događa sve ono najgore što bi u jednom prosječnom piscu izazvalo potrebu da napiše nešto, ali on jednostavno nije mogao napraviti ništa. Niti jedno slovo nije napisao, a ni izgovorio već nekoliko dana. To je valjda zadnji stupanj šoka, kad se sve odvija samo u glavi i ne znaš kako da to sve ispleteš u riječi. Na kraju krajeva, što su zapravo riječi? Zašto se toliko vežemo za njih? Zašto su baš one mjerilo manjka ili viška inteligencije, privrženosti, nezainteresiranosti? Umjesto da piše sve to, samo je vrtio pitanja po glavi sve dok ga umor nije svladao do te mjere da je zaspao za stolom i pred očima su mu se počeli prikazivati pojedini fragmenti sna.
