Umoran si. Raskopčaš pelenu i ona padne, teška a žuta kao zlato, na odavno neispolirane tirkiznoplave pločice. Pazi, kažeš, buljeći u raspucala stopala s deset crnih polumjeseca, u četiri kosti i glavu. Pločice su klizave. Dadoooo, vičeš, glas ti je jak, nervozan. Dadooooo! Nekad si lijepo pjevao. Na onom putovanju u Opatiju, što je onda bilo organizovano preko udruženja zdravstvenih radnika, sve si očarao s djevojkom što je sokolu zulum učinila. Nisu te mogli nadmašiti a ti si cvjetao. Najbolji si. U nečemu si najbolji.
