Prošlo je trinaest godina otkako ti je dječak iz razreda zabio olovku u dlan. Komadić grafita odlomio se i nastavio lutati tkivom. Grafitna podmornica vrebala je ispod površine, napinjala ti kožu. Sitna siva podmornica, podsjetnik na odjeću i prste umrljane kredom. Nije te taj dan pratio kući, njegovi koraci nisu harmonizirano škripali snijegom zajedno s tvojima. Idući ti se dan ispričao, idući ga tjedan nije bilo u klupi ispred tvoje. Odselio se nekoliko kvartova dalje, krenuo u drugu školu. Kad si bila mala, takva je udaljenost bila golema, nekoliko betonskih oceana nalazilo se između vas. Ostala si sama u utrobi pravokutnog kita, ostala si sama, ti i tvoja krhotinica.