Ispod velikog brijega, u podnožju šume, smjestilo se selo Zečja Rupa. Razbacane kuće na vijugavoj seoskoj cesti jedva su se vidjele u magli, pa su seljani često znali zalutati u susjedovu kuću ili staju. U selu nitko nije znao za nebo, magla je bila jedino što su poznavali. Govorili su da je beskorisna jer se od nje ne mogu najesti ni napiti. Za njih je zemlja bila mnogo važnija. Iz nje su crpili život, u nju pokapali tijela i zakapali tajne. Magla je svakoga dana upijala mirise gnoja, kokošje krvi i spaljene slame. Slušala je zvukove srpova, sjekira, motorki, traktora te svakodnevne svađe i nadvikivanja grubih seljana. Zbog kapljica vode, noću je mogla svjetlucati. Nije željela živjeti u Zečjoj Rupi i plakala je nad svojom nesretnom sudbinom. Iz Crne šume, pogled je sezao sve do kukuruzišta gdje je magla bila najgušća. Do velikog kukuruzišta vodio je puteljak kojim su seljani dolazili do seoskog travnjaka. Na travnjak su u tačkama vozili staru slamu i tamo je palili jer su vjerovali ako se stara slama spali, da će im sljedeće godine zemlja biti plodnija. Kukuruzište je bilo prepuno trulih klipova kukuruza odjevenih u smeđe košuljice, a ispred njega bio je hrđavi plot. Seljani su se držali podalje od kukuruzišta jer su vjerovali da će vrag progutati svakoga tko mu se približi. U gustoj magli vidjela se samo njegova glava, a krvava usta u kojima su se sjajila dva zlatna zuba bila su razvučena u zlobni osmijeh.
Tag: