Znaš, D, zato pišem.
Jer riječi nađu mene. Ne ja njih.
Jer kad me stignu čežnje, nemam ti ja kud, neg’ u stihove…
Kradu mi te… Kilometri ceste i neba i želje što vrišti. Nakrcani aerodromi. Slučajni saputnici. Priče u prolazu da skratiš vrijeme. Sati koji se lijeno vuku dok čekaš još jedno presjedanje.
O čemu misliš? Koju pjesmu slušaš? Kud ti pogled bježi?
Kradu mi te… Daleki strani gradovi kojima lutaš zadnjih dana. Gradovi u kojima nema nas. Ni na jednom mostu. Ni na jednoj obali.
Reci mi, D, kako se kaže čežnja na tom čudnom jeziku? Kako se kaže mi u toj tuđoj zemlji?
Zna li hladni sjever opjevati u osmijeh skupljen vrisak?
Zna li tuđe nebo pretočiti tugu u vedrinu mirnog mora?