Od njihova posljednjeg razgovora, onoga pred bazenom, i nekoliko dana koje je proveo sa svojom suprugom, Adam je izbjegavao Kristinu koliko je mogao. Ali to što ju je izbjegavao, ne znači da je nije primjećivao. Protiv svoje volje primijetio bi kako skuplja oči dok se koncentrira na pjesmu, podiže jednu obrvu prije nego otpije žesticu, podigne pogled prema nebu prije nego zakorači na pozornicu, čak i onda kad bi svirali u zatvorenom; primijetio bi način na koji se naslanja na jednu ruku i promatra cestu kojom bi putovali, jedinstvenu lakoću kojom bi od nekoliko jednostavnih akorda napravila pjesmu, vidio bi bol što bi je protresla svaki put kad bi je na hotelskoj recepciji dočekalo pismo – najprije su joj ih donosili, a onda je i sama počela ispitivati osoblje čeka li je novo. Primijetio bi silinu što bi se stvorila između nje i Lukasa čim bi zajedno stali pred mikrofon. Postali bi jedno, nadopunjavali se bez i jedne mane. Nije to mogao podnijeti. Ne zna što ga je smetalo više – njihova bliskost ili sposobnost da tako lako opčine publiku.
Tag: