*
kad u skafanderu od vrlo osjetljive kože
u potpuno bestežinskom stanju
nepomično ležiš na kauču
i sve se unutra magli od disanja
zatvaraš oči i slušaš kao da pjevaju
iza rijeke iza šume iza ponora
zahrđale opruge kauča
i jedno samo čekaš: da s kratkim
dubokim udahom u pluća
prodre gotovo zaboravljena sila teža
*
od tebe je ostao uzorak tapeta
i ruže na unutrašnjosti čaše
sve još odzvanja tobom
i kašalj još trese ramena
ručno zrcalo još je u boli
od zamaha smeđih trepavica
u njem se gubi pogled na plitku rijeku
što se zalijeće prema vrhu i dnu
iščezla si iz prstena i haljine
i šiške padaju u prazninu
i ručica mlinca za kavu stegnuta je
u oproštajnom stisku
*
hajde da prebacimo seansu hipnoze za utorak, tad je slobodno do ručka
možete? svi mogu?
ne vidim ruke. jedan, dva. dakle, prebacujemo
domaća zadaća: vježbamo defokusiranje pogleda
opčinjavamo nežive predmete
refleksno padamo u bijes
i ne zaboravimo bezopasne padove na leđa
za sljedeći put ponesite sa sobom štogod
toplo i užad, da biste imali što za gristi
*
koliko se puta dogodilo tako
u stručnoj je literaturi čak i pojašnjeno
čovjek priđe prozoru udahnuti svježi zrak
otvara ga
a zraka tamo nema, tek voda
vi se, naravno, pitate
zašto najednom zraka tamo nema, tek voda
i odgovor na to pitanje u stručnoj je literaturi također
premda se mišljenja tu prilično radikalno razilaze
i rasprave se nastavljaju do danas
dio njih uzrokom smatra
jake kiše popraćene vjetrom
dio ih ukazuje na mogućnost toga
da se ocean podiže uz zid neposredno do prozora
tu je još i teorija disperzije
opravdano se javlja pitanje
što se dogodi s tim čovjekom
kada otvori prozor, a iza njega je voda
i ne zna da je voda, nije zrak
stoji do prozora, uzdiše, dodiruje nosnu kost
s uživanjem motri betonski zid nasuprot
premda je ponekad i staklo nerazlučivo od vode
jer i lećama čvrsto prione suza
ribe mu prilaze plivajući kičmom
zajedno s njime naslađuju se pogledom
najednom preko ramena skaču u prozor
voda ne ispunjava svu zapreminu
šum oceana guta druge šumove
i kako je dokazano u prethodnom radu
šum cisterne za pranje guta šum oceana
*
prepisali su mi kapi, jednom tjedno uzimati po kap
izveli su me iz bolnice podruku, posjeli u kolica
skinuli mi ogrtač, skinuli s očiju povez,
izvadili čep iz usta, iz ušiju kučine
malo li su mi dosad pilili po mozgu
koliko su me puta živa zakopali, mrtva iskapali
dali čokoladu, govorili neistinu i zaudarali
zdrav si kažu, a nešto ipak sa mnom nije kako treba, nije li?
*
ti si mi uručila, u mene usadila
u vrijeme plime smrznuto more
snijeg po kome je prosut slani pijesak
ležao sam gotovo mrtav – pretvarao se
sve se mijenjalo, mijenjalo se, ali ne kako treba
vani su pogasili svjetla, trznuo se lift
unutra četvero nas polako je kliznulo dolje
sparina je vjerojatno svjetla slabo gore
u crnu mrlju razlijeva se pjega
pored i paralelno prolazi odvod smeća
*
tako nam je uspjelo pobjeći od sudbine
ali ovo je priča o drugome
dok smo još uvijek ovdje
i naša su usta spojena
složenim sistemom staklenih cijevi
po kojima se u trzajima kreće tečnost
što povećava gustoću vode
i brendi i liker od metvice
tučeni led, grenadin
praskava smjesa
rekla bi smijući se
da nije atrofirao lijevak
da nije u grlu puknulo uže
prvi kat ne bi bio potopljen
a sada – uz anestetički jastuk
na nekoliko smo godina odgodili sublimaciju
no naša su usta još uvijek poluotvorena
*
noćima južina. pod niskim mjesecom
slavimo šetnje, i sve su kraće
sve su tanje tvoje suknje svake godine
i sasvim sam zaboravio da srce kuca
da je u tami bolno smiješiti se
i da kolodvor sanjarskim uslugama
nije otvoren vječno. privijajući se blizu
stranim i nateklim tijelima
naučili smo pretvarati se
da samo šećemo večerima
kao da ništa i nije bilo
među četverousnim riječima ljubavi
Semjon Hanin
S ruskog prevela Mateja Jurčević
