JEDAN RELATIVNO SRETAN DAN
Svaki dan parkom
Odzvanja ime dječaka koji živi na trećem katu moje zgrade.
Uvijek saznajem koliko još zadaće mora napisati,
S kim se potukao,
Dopušta li mu majka da večer provede kod prijatelja
Ili hoće li podijeliti bombone koje je zaradio pomažući mi
pri restauracijama na klupi.
Ime mu je parkom odjeknulo tri puta,
I već sam ih poželjela upozoriti da danas nije dobar dan.
Sad ih gledam,
Love se po parku,
Vrište,
Smiju se,
Gađaju lišćem.
Naizgled jedan relativno sretan dan.
Nitko ne bi pomislio da su jutros njegovog oca
Iz stana iznijeli radnici pogrebnog poduzeća.
SPAVAM TAKO BLIZU TEBI
Izbjegavam rime,
Izbjegavam ponavljanja
I prilike da se stopim s drugim ženama
Nižem sićušne pobjede iako su
Moji aduti za podsmijeh.
Spavam tako blizu tebi,
Ali ako me prevariš,
Svoje ću kratke nokte oštriti
Na tvomu vratu.
KUĆA
kad naletiš na nekog tko ima veću moć
spusti glavu i točka
učili su me tako
duboko je to u našoj seljačkoj krvi
i jedni i drugi došli su s brda
iako ja više nisam ni od sela
ni od grada
ja stojim negdje između
ne pripadam nigdje
i nikomu
ali guram svoj kamen uvijek
na neko brdo
spuštanje je
dakako
nužno
i iza leđa se odvijaju
puno mračnije igre
moć si može priuštiti da šuti
stoga šutim
i brojim
čekam da vidim
rađa li se ljubav
u rodilištu
ili tek kad sazidaš
vlastitim rukama
kuću.
Ivana Lulić
