Augustin Josip Ujević u književnosti je imao usvojeno ime Tin Ujević, ili samo Tin. Riječ je o pjesniku i boemu, kako je rekao akademik Ante Stamać nesumnjivo, najvećem pjesničkom imenu hrvatske književnosti 20. stoljeća. Rodio se 5. srpnja 1891. u Vrgorcu. Svoje školovanje započinje u Imotskom, nakon čega seli u Makarsku, gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Potom, 1902. odlazi u Split gdje polazi klasičnu gimnaziju i počinje živjeti u nadbiskupijskom sjemeništu. Nakon mature, upisuje studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Parizu boravi od 1913. – 1919. godine kada se vraća, najprije u Beograd, pa Sarajevo i na koncu Zagreb. U početcima svog rada bio je iznimno vjeran Matošu, da bi se kasnije upoznao sa stvaralaštvom Baudelairea. Svoje prve dvije zbirke pjesama Lelek srebra (1920.) i Kolajna (1926.), dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku. Zbirka Auto na korzu izašla je 1932. godine u Nikšiću, da bi ostale zbirke objavio u Zagrebu. Moramo naglasiti da se od 1945. – 1950. nije pojavila ni jedna Ujevićeva knjiga, jer ga je Sud časti 1945. kaznio zabranom javnog djelovanja zbog suradnje s okupatorom. Ipak, Ujevićeve pjesme “kolale” su među studentima i tada se stvarao mit o pjesniku boemu, njegove pjesme učile su se napamet i recitirale kao vrhunska pjesnička baština. Posljednju zbirku Žedan kamen na studencu objavljuje Društvo književnika 1954. godine s pogovorom Stanislava Šimića.
KNJIGA
Selvedin Avdić je vrhunski pisac i novinar. Objavio je, između ostalih, zbirku priča “Podstanari i drugi fantomi”, hvaljeni roman “Sedam strahova” i knjigu “Moja fabrika”.
“Sedam strahova” sam pročitao u jednom dahu, na preporuku prijatelja, prošlog ljeta. Naravno, knjiga me je ostavila bez daha. Mada se još nisam suočio sa svojim strahovima i nisam ispisao sedam praznih listova romana predviđenih za to, ali sam sebi čvrsto obećao da ću to napraviti. Ono što me fasciniralo više od samog romana je autor kojeg sam upoznao za vrijeme njegovog nedavnog gostovanja u mom rodnom gradu. Šetajući rodnim gradom sa “Sedam strahova” u ruci nadao sam se prilici da Selvedin potpiše knjigu. Sreo sam ga za stolom jednog caffea sa njegovim društvom, prišao zatražio potpis i prenio pozdrav zajedničkog priljatelja. I ne samo da smo se upoznali nego smo započeli razgovor o muzici, raznim dogodovštinama, seriji True Detective, tako da iz ličnog iskustva mogu reći da pisac “Sedam strahova” oslobađa i relaksira od svakog straha i da je jedna od najpozitivnijih ličnosti iz književnosti što sam dosad imao čast upoznati.
BH pisac kojega nazivaju predvodnikom „pregažene generacije“, koji je do sada objavio zbirke pjesma: Pjesme u nastajanju, Hit depo, Transsarajevo, Moje rijeke, kratke priče Pod pritiskom i roman Knjiga o Uni za koju je nagrađen nagradom Meša Selimović i nagradom Evropske unije za literature. Kada bi pitanje glasilo: „O kome se ovdje radi?“, sumnjam da bi bilo onih koji ne bi znali odgovor. Naravno, riječ je o Faruku Šehiću. Pisac kojega je obilježila lijepota smaragdne Une, kao i sva strava i užasi rata, odavno se nalazi u književnoj orbiti koju je astronaut sondirao da bi razgovarali o pjesmam, prozi, kulturi i neizostavno o muzici.
Meša Begić rođen je 1977. godine u Čapljini, a uz Čapljinu najčešće ga se povezuje sa Mostarom, Sarajevom, Splitom, Bresciom i Barcelonom. Mešu, ustvari, ne treba odvajati od bilo kojega grada i bilo kakvog puta jer je satkan od toga i šavove mu možete primijetit svuda po tijelu. U svoju obranu rekao bih da ovaj prikaz za mene nije jednostavan zadatak i dugo sam ga odgađao, ali ga radim sa zadovoljstvom jer osjećaje koje sam imao poslije prvog čitanja Mesara i osjećaje koje imam danas uvelike su se promijenili, kako zbog činjenice da su od prvog čitanja prošle dvije godine i u te dvije godine Mesara sam nosio u džepu na svako putovanje koje je trajalo više od sat vremena, ali ujedno i zbog činjenice da sam mnoge stvari naučio baš uz njega. Zbog toga prikaz neću pokušavati napisati objektivno, što je ujedno i besmisleno, naprotiv, možda ću najviše reći o sebi, a to ću svakako pokušati izbjeći, ali sigurno neće biti samo prikaz knjige Savršen metak u stomak, što bi trebao biti moj osnovni zadatak, jer je Mehmed pored Metka izdao tri zajedničke i dvije samostalne zbirke poezije, uredio deset brojeva književnog časopisa Kolaps, nikada ništa nije svirao iako bi rado imao bend, a ranije je sudjelovao u nečemu sličnom gdje mu je poezija uglazbljena od strane francuskog jazz sastava – „Kerkennah“.