Other dimensions
Sarajevski alternativni bend Činčila je objavio svoj novi video spot “Gdje mi je glava“, pod etiketom izdavačke kuće Lampshade Media. Tema pjesme se bavi savremenim čovjekom i njegovom potragom za duhovnom transformacijom. Pjesma postavlja univerzalno pitanje, “Gdje nam je glava”, što se metaforički odnosi na to, jesmo li uopšte svjesni sebe, svojih djela i okruženja u kojem živimo. Stihovi: “Gdje mi je glava, ko u njoj spava i ko je upravlja”, upućuju na lično preispitivanje, da li uopšte imamo kontrolu nad sopstvenim mislima i djelima, budući da živimo u sistemu koji nameće svoje vrijednosti, oblikuje stil života, pa time i svijest čovjeka.
Pjesmu nadopunjava i karakterističan video spot, koji prikazuje individualca koji putuje iz urbane u prirodnu sredinu, te se tokom svog putovanja zaustavlja unutar devastiranih prostora, koji su refleksija mračne prošlosti ovog podneblja. On ih napušta i kreće se ka prirodnom staništu, što simbolizira pročišćenje i pronalazak duhovnog mira.
Frontmen benda Vanja Solaković je izjavio: “Došli smo do momenta u kojem je čovjek na ivici vlastite egzistencije, živjeli smo “bez glave”, zanemarujući osnovne prirodne principe. Nadam se da će čovječanstvo nakon ove krize krenuti u pravom smijeru“.
Snimanje spota i režiju potpisuje Romano Kuduzović, dok je CGI composting radio Admir Šljivnjak.
Mix i mastering je radio Haris Saračević, a zvuk je snimao Kemal Sulejmanović.
Na kraju ljeta četrdeset i druge više nismo mogli poreći rat. Bilo je toplo, onako kako nije bilo uobičajeno za gore, čak i pred noć zrak je bio gust i težak. Slušala bih radio u trgovini ili pošti, naginjala se na terasu gostionice ne bih li ga čula, ipak su ga tamo najviše pojačavali, uspijevala bih razabrati riječi divizija, ekspedicija, poglavnik, te se nisu spominjale u pričama o ratovima koji su se pretvarali u dječje igre, bilo je nešto u tim riječima zbog čega mi je ovaj rat zvučao gotovo isplaniran, matematički uređen, upućivale su na višu razinu te igre, kontrolu i ograničenost. To me tada smirivalo. Proći će još godinu dana dok ću se uvjeriti koliko sam bila u krivu. A mama zabije ruke u zemlju, čupa je ispod noktiju, pa odmahuje glavom, pa je trese u strahu.
MÉNAGE À TROIS – tri dnevnička zapisa
Naravno da nisi jedini kojemu hrđavi kišobran života
odbija raširiti svoja krila.
Jesam li ti pričao o Martinu? Stari frend. Javio se jučer. Pozvao me na cugu u Tunel. Nisam ga vidio toliko dugo da je tijekom godina jednostavno ispario iz sjećanja. Ostala je samo mašta koja je fragmentima prošlosti nastojala rekonstruirati osobu s kojom sam se družio onog jednog ljeta, odmah nakon što su moje šestogodišnje dupe otpustili iz bolnice nakon turneje na relaciji Zagreb – München – New York. Cijela ta turneja je ostala u sumaglici sjećanja. Jedina je jasna slika odraz zrcalu, rezultat masakra cjelodnevnih operacija. Kakofonija dječjeg izrugivanja što probijaju zvučni zid transatlantskog leta. Svaka četvrt treba svoju nakazu i tog je ljeta na meni bio red da preuzmem tu počasnu titulu.