Što dalje od sveta, što dalje od svega
inspirisan zbirkom pesama Mirjane Simović TV priroda
Bratstvo
za Danijela, on bi ovako to uradio
Šta je osećaj u rupi od grudnog koša ako nije to da je nekako sve postalo obaveza, da ne postoji nijedan trenutak u kome može da se živi prosto tako, veselo, da to je neki pravi izraz, veselje, da ne mora povuci pa pusti, sto hiljada papira, plaćenih računa i nekih evidencija koje ničemu ne služe. Ne služe jer ćemo umreti i pokopaće nas uz teatralnu tugu, dok će sve te naše evidencije otići na deponiju, a stanove će naslediti deca. Zašto ti delovi života ne mogu da budu upravo to, trenuci veselja, bez glupih papirčina. Evo, ne znam.
More je bakina tirkizna plisirana suknja koja vijori na vjetru u potkrovlju naše kuće. Laž su Domagojeve krvavo crvene bokserice u kojima sjedi na prozoru i gleda me kao da me dira. Strah je siva prašina koja se zarila duboko pod Tadijine nokte, baš kao njegovi mesnati prsti u moju podlakticu..
– Pusti me.
– Molim te, pusti me.
Moj vrisak odzvanja ulicom usamljen kao jeka, kao lavež skitnice, kao metalni glas svećenika koji preko razglasa najavljuje: Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati.
Tadija pritišće moja leđa uz svoj veliki obli trbuh i ja se izvijam u luk, lomim se zajedno sa svojom desnom rukom, nju mi je prvu oduzeo. Njegovo se tijelo silom pokušava upisati u moje.
– Nemoj! Zašto mi to opet radiš?
Moj glas cvili na ulici.