Na kraju ljeta četrdeset i druge više nismo mogli poreći rat. Bilo je toplo, onako kako nije bilo uobičajeno za gore, čak i pred noć zrak je bio gust i težak. Slušala bih radio u trgovini ili pošti, naginjala se na terasu gostionice ne bih li ga čula, ipak su ga tamo najviše pojačavali, uspijevala bih razabrati riječi divizija, ekspedicija, poglavnik, te se nisu spominjale u pričama o ratovima koji su se pretvarali u dječje igre, bilo je nešto u tim riječima zbog čega mi je ovaj rat zvučao gotovo isplaniran, matematički uređen, upućivale su na višu razinu te igre, kontrolu i ograničenost. To me tada smirivalo. Proći će još godinu dana dok ću se uvjeriti koliko sam bila u krivu. A mama zabije ruke u zemlju, čupa je ispod noktiju, pa odmahuje glavom, pa je trese u strahu.
