Snovi, lagodni ili mučni, neminovno nadžive čovjeka koji je vjerovao da su samo njegovi, te se, bez ikakvog reda i poštivanja neovjerenih autorskih prava, budući da o njihovom intervalu učestalosti nema evidencije, pojavljuju kome god i kada god to žele. Da se neko, možda mitsko stvorenje usudilo na taj, za čovjeka neostvariv podvig vođenja evidencije snova, danas bi on zaprepašteno zurio u još jednu, ne naročito privlačnu istinu: niko od nas nema vlastite snove, to jest, svako od nas, san, ako ne u cijelosti, a onda u fragmentima dijeli sa onima kojih odavno nema, kao i onima za čije smo postojanje odlučili ne saznati. Upravo taj za koji vjerujemo da je naš, pripao je prethodno jednom barbarinu noć nakon što je učestvovao u pljački posrnulog Rima, potom se, na duže vrijeme skrasio kod neizmjerno hrabrog i još pohlepnijeg križara, u Veneciji ga je početkom petstotih često ugošćavala jedna poprilično cijenjena kurtizana, a tri vijeka kasnije i otmjena gospođica na obalama Temze, u noćima pred povratak oca i vjerenika iz, nadala se, uspješne trgovine crnim robljem. Zato bi se svako, prije nego se odluči na tvrdnju da nema, da ne može imati ništa sa ubicom, pljačkašem‑osloboditeljem ili profinjenom engleskom robovlasnicom, morao sjetiti snova, o kojima suštinski zna malo, ali koji, oslonimo li se na Aristotelovo tumačenje – san jest jednako narav onog koji sanja – kao mentalni obrasci, bez pogreške, ukazuju na nezanemarive karakterne sličnosti.
