“U avionu iznad mora”, američke indie rock grupe Neutral Milk Hotel na svoj slobodan način opisuje tok prihvatanja činjenice da je sve prolazno. To prihvatanje se dešava polako i sjetno, kroz sjećanja na svoju dragu s kojom je gajio iskren i strastven odnos, a koja je sada samo dio prošlosti.
Neutral Milk Hotel pomalo podsjeća na nešto poput veselog, ili naprosto sretno zaljubljenog, Edgar Allan Poea koji pronalazi svoj smisao te svoje likove osuđuje na lijepa sjećanja.
Kako divno lice
Našao sam u ovom mjestu
Koje sve kruži oko sunca
Kako divan san
Koji može preletjeti na ekran
U treptaju oka i nestati od mene
Nježna i slatka
Dopusti da to čuvam blizu i držim ovdje kod sebe.
I jednog dana ćemo umrijeti
I naš pepeo će letjeti
Iz aviona preko mora
Ali za sada smo mladi
Dopusti da ležimo pod suncem
I brojimo sve lijepo što možemo vidjeti
Ljubav da bude
U naručju svega što držim ovdje kod sebe
Kako čudnovat život
Smo našli ovdje večeras
Tamo je muzika koja se čuje s ulica
Tamo su svjetla u oblacima
Anin duh svuda okolo
Čuj njen glas kako se kotrlja i zvoni kroz mene
Nježna i slatka
Kako se sve note savijaju o uzdižu iznad drveća
Početak pjesme govori o ponalasku lijepoga u nesuvislosti ovozemaljskog postojanja. Lik je svjestan da smo svi dio jednog društva, ne ograničava se na gradove, države ili čak kontinente već na planetu čiji prostor širi do Sunca. Ali, sav taj prostor je za njega i dalje beznadežan.
Pronalazak divnog lica je kao oaza u pustinji njegovog egzistencijalizma. Umoren i smoren od svoje smrtnosti, on pronalazi utjehu u divnom licu.
Lik čak i ne osjeća da živi život u kojem je, već kao da je forma od koje život može otići, u treptaju oka sve nestaje. Time on sebe postavlja u pasivnu ulogu u vlastitom života, utoliko zbog žala što ništa ustvari ne može kontrolisati.
Njegove muke su ipak pod uticajem mladalačkog ili pomalo spiritualnog bon vivanta, divljenja i elana za životom, te se polako pretvaraju u smiraj.
Sve je to, naravno, moguće samo uz njegovu dragu. Za nju ne znamo da li zaista postoji ili je izmišljeni lik, metafora, figura kojom on liječi rane besmisla i prolaznosti. Međutim, on svoju dragu i dalje drži kraj sebe, kao izvor svega lijepog što jeste ili tek može da bude.
Ana je svuda oko njega.
Ana je živa.
Njen glas zvoni i kotrlja se.
Oni pronalaze čudnovatost života u činjenici što su našli jedno drugo. Ana predstavlja ljepotu stvarnosti, sa njom on vidi svjetlo u oblacima. Za njega muzika postaje magija, samo ako je sluša u Aninom društvu.
Sad, kad se sjetim tebe
Kako bih gurnuo svoje prste u
Tvoja usta da činim te mišiće da se kreću
Koji čine tvoj glas tako nježnim i slatkim
Ali sada držimo tamo gdje ne znamo
Sve tajne spavaju u zimskoj odjeći
S onim što si voljela tako davno
Sada on ne zna ni svoje ime
Kako divno lice
Našao sam u ovom mjestu
Koje kruži sve oko sunca
I kada se nađemo na oblaku
Smijaću se naglas
Smijaću se sa svima koje vidim
Nevjerovatno,
Kako je čudno uopšte bilo šta i biti.
No, lik želi i da potpuno prisvoji Anu. Njene glasne žice su jedna od karakteristika koju on obožava. On jedini način za prisvojenjem vidi u (ni manje ni više nego činom) guranja prstiju u njena usta. Tada on postaje taj koji pokreće Anine mišiće i bez njene volje, što znači da je ona poput njegovog vlasništva.
Kontrolom i prisvajanjem nadoknađuje suhoću svoje svakodnevnice.
Ana nije samo žena i nije samo njegova – Ana je pjesma. Ona pokreće.
Njih dvoje nestaju, oni su sada prošlost izgubljena ko zna kada i ko zna gdje. Sve njihove tajne su ukroćene zaboravom i ne miču nigdje potisnuti skutama prošlosti.
Lik je i dalje između smrti i života. Ana je za njega predstavljala život ali nje više nema, te sada sve ponovo naginje ka smrti i besmislu postojanja. Stihovima „Smijaću se naglas/ Smijaću se sa svima koje vidim“ dokazuje kako on njih ipak vidi ponovno zajedno kako se smiju glasno svemu oko njih.
Distih na kraju zaista stvara pometnju stvarnosti. Lik se vraća na besmislenost života i bivanja bilo čega konkretnog. Takvo postojanje za njega nije moguće zato što ništa ne postoji. Svaka odluka je apsurd i vodi novom apsurdu.
Otvara se pitanje – da li je Ana njegova iluzija, ili ona zaista postoji?
Hana Tiro
