Arhive kategorije: PROZA

Zoran Žmirić: Vrijeme

Sudar svjetova

Centar grada u 7,45. Kao limena zmija šarenih kralješaka kolona automobila prelama se između zgrada koje su nam Austrougari ostavili da od njih dignemo ruke. Svijet se pokušava razbuditi; zavrće rukave, pljuje u šake, čeka da sat označi početak odbrojavanja prema koncu radnog dana. Oblak iznad grada napet je kao šator. Sunce je nevidljivo, grije neka druga mjesta i naselja. Semafor na zavoju najneobičnije je mjesto za susret. Tu se svakog jutra mimoilaze mrzovoljni i pospani ljudi. Tek iza 10 uhvatiti će ritam s danom. Do tada im je jedino važno stići na posao. Prstima tapkam po volanu u ritmu prvih radio reklama, obrazi mi se drmusaju u leru, slutim da mi crveno na semaforu ubrzava još jedno otkidanje tromba i put prema novom infarktu. Nastavi čitati Zoran Žmirić: Vrijeme

Share

Ksenija Kušec: Rođendan

Na taj rođendan pozvala sam Jadnicu, Grbavu, Ćoravog, Invalida, Prištavca i još neke. Nesreća je bilo moje školsko ime. Nije to bilo ništa tragično, naš je učitelj svakome dao neko pogrdno ime i odmah smo se na to navikli. Svojski se trudio da se zamrzimo i prilično je u tome uspio. Već u prvom razredu nas je krstio. Volio je tu riječ, stalno je govorio:
– Ti se ne daš krstiti! Nastavi čitati Ksenija Kušec: Rođendan

Share