Mama je na dežuri, asistira nekome ko spašava živote. Nije da je važno što je nema, čak i nije važno. Ona sad nekome mjeri pritisak, zabada braunilu, mijenja pelenu, onda se moli pokraj kreveta za zdravlje ili za dušu. Ona misli da svi bolesnici vjeruju u boga. Prije je mislila da svi ljudi vjeruju u boga, jer je bog to tako uredio. Rekla sam: tata nije vjerovao u boga.
***
Događa se to valjda. Ponekad. Onda kada se iluzija skoro da gubi, kada pritajena punoća sekunde biva na izdisaju. Događa se to da se stvari na tren učine jasnim.
Jeroen je sa probadanjem u oporavljenom ramenu osjećao jasnu promjenu vremena. Od kada je ranjen, onoga dana ispred zgrade više mu nije neophodna vremenska prognoza.
„I to je valjda neka prednost.“
Pomislio je za sebe, hvatajući obrise lika na staklenim vratima nasuprot njegovog pisaćeg stola.
„Nepoznat lik?“
„Da, definitivno.“
„Ali nekako, na neki čudan, instinktivan način mi prepoznatljiv. Jedino ova brada mi nekako strana“
Razgovarao je sa sobom.
STRAST
Kada se vraćala kući, nešto poslije ponoći, on je i dalje bio naslonjen na ulični stub. Više od tri ili četiri sata nije se pomjerio.
Dok je prolazila naizmjence je usisavao i isisavao usnice. Proizvodio je neartikulisane zvukove, nalik životinjskim. Drhtavim rukama raskopčavao je prvo košulju, zatim pantalone.
Osjetila je tapat njegovih koraka. Bili su joj sve bliži, a dahtanje sve jače.
Na koncu se zaustavila.
Nekoliko trenutaka su mirovali. Zatim se okrenula, odlučna agoniju okončati. Njegove zjenice luđački su kolutale. Od radosti.
Odjednom nešto je izronilo na površinu mraka. Jajast oblik bijele boje lebdio je pred njom i njihao se tamo-ovamo. Sve brže i brže… I njegovo lice počelo se kretati prateći bjelinu… Učinilo joj se da sada on visi na koncu.
Ruka se u zraku zaustavila. Ispred nje nije bilo nikoga i ničega.
Zbunjena, dodirnula je svoje lice. Bilo je stvarno.
