Arhive kategorije: PROZA

SRĐAN SEKULIĆ: HRONIKA DUKAĐIN VILAJETA

II

„Gospode Isuse Hriste, sine Božiji, pomiluj mene grešnoga; Gospode Isuse Hriste, sine Božiji, pomiluj mene grešnoga; Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj mene grešnoga…..“ odbijala se molitva od pećinskih zidina, koji su je dalje raznosili po kršu metohijskom duboko u noć.
Posle toga se moglo jasno čuti grcanje, pa plač…… i na kraju vrisak. Isti onaj vrisak, kojim je Hristos vapio Gospodu pred samu smrt na krstu. Čak su i zveri prokletijske utihnule na trenutak. Nastavi čitati SRĐAN SEKULIĆ: HRONIKA DUKAĐIN VILAJETA

Share

Srđan Sekulić: Hronika Dukađin vilajeta

I

Oktobar je mesec. Kiša i studen. Orahovac, Kosovo, 2014. godina. Lokalni hodža, Velija, otvara vrata svoje kapije i kažiprstima trlja sanjive oči. Bunovnom i dalje mu ništa nije jasno. Probudili su ga bučni udarci od dvorišna vrata. Shvata da još nije ni blizu vreme sabah molitve….. tama je gospodarila nebeskim svodom. Kroz mrenu koju mu je navukao san na oči, gledao je preda se. Ispred kapije, pokisao, stajao je čovek u crnom kaputu. Velija mu nazva selam, čovek uzvrati, nešto popričaše tiho, i onda mu domaćin pokaza rukom da uđe. Teška metalna vrata se zatvoriše. Avlija ostade u kišnoj noći punoj tamnih oblaka da čeka sabah i poziv mujezina. Čuo se samo lavež pasa iz mahale ispod i pokoji automobil koji se zaputio Bog zna kuda. Nastavi čitati Srđan Sekulić: Hronika Dukađin vilajeta

Share

Tanja Stupar Trifunović: Fragmenti života

VI
Ana je sjedila na dvosjedu i začarano zurila u televizor. U jednom
trenutku je prestala da sluša riječi, samo su se smjenjivale
slike. Prizori golog užasa. Ona je plakala. To nije prestajalo.
Te slike. I zavijanje sirene hitne pomoći koja se jedina probijala
kroz udaljeni i zagubljeni zvuk života. To se proteglo u beskraj.
Ana, drmao ju je muž za rame, Ana. Ali ona nije mogla da
se probudi iz svog strašnog sna. Iz svog otkrovenja da je svijet,
skupa s njom, potonuo u besmisao. Najednom je otkrila da više
ne zna da pliva; da joj je sve ono što je mislila da zna nepovratno
iscurilo kroz prste. Prožimala ju je neizdrživa nemoć. To osipanje
svijeta kakav je do tad poznavala u neke iskrivljene i bolne
fragmente projektovane u televizijske slike bestijalnosti i bola,
to je čovjek lišen čovjeka. Nastavi čitati Tanja Stupar Trifunović: Fragmenti života

Share

Berislav Jurič: Gladni golubovi

Čekam te. Smiren poput lovca na najplašljiviji plijen. Čekam, pa da svoj pritajeni dah zaustavim kad ugledam tvoj lik, da umjesto plućima zadišem neopisivom radošću zbog tvog pokreta.

Kad se pojaviš, u mašti nekog nevidljivog mene, počne najradosnija igra. Gledam te, uvjeren da je tvoj i onaj nasitniji pokret predstava za mene, da osvajaš prostor jer znaš da te gledam. Onda se iz plašljivog plijena pretvaraš u najstrašniju otrovnicu i onako me pritajenog truješ da bi se bez straha i srama otkrio iz svog skrovišta i na sav glas zagalamio svoju radost zbog tvog pokreta meni u čast. Nastavi čitati Berislav Jurič: Gladni golubovi

Share