Dogodilo se nešto čudno.
Osim što se sve oko nas počelo sažimati na nazivnik virusa koji nas je prvo presavio, a zatim ispljunuo u ledenu osamljenost, osim što smo počeli preskakivati barem stotinu novih nevidljivih prepreka dnevno, osim što smo počeli osjećati terete za koje nismo ni znali da postoje i u svemu tome pokušali osjećati nešto osim izbezumljenog čuđenja i zbunjujuće nedorečenosti, dogodilo se još nešto:
Tvoje su se oči pretvorile u riblje.
Nije to bilo jednostavno objasniti: u njima se počelo pojavljivati nešto vodenasto. Lokve koje su se prelijevale, iako nisi zaplakao, niti jednom. To su postale čudne oči; razumijevale su sve manje onoga što se oko tebe događa, što sam ti govorila. Uskoro, počelo se činiti da se vodeno iz očiju počelo prenositi i na druge dijelove tebe; glavu, mozak, ruke i noge. Kao da si postao netko tko je zbog nekog nesretnog slučaja ostao u bunaru, a sunce viđao tek s dna, katkad.
Rekla sam ti to. Rekao si:
- Kao da pričaš o nekome tko je dugo živio u podrumu pa miriše na plijesan. Sa mnom je u školu išlo nekoliko takve djece.
I: - Nisam takav. Uvijek me gurneš u nešto odvratno.
Ali ja to tako vidim, željela sam reći. Vrisnuti. Nisam. Pored nas nije bilo suca koji bi nedvosmisleno potvrdio da si se ti pretvorio u ribu, a čak i da ga je bilo, vjerujem da ne bi presudio u moju korist. Pa sam ušutjela.
Obilazila sam te kao vijesti na televiziji; povremeno, s oprezom i čvorovima svuda po tijelu. Obilazila sam te kao predmet koji bi se mogao zapaliti, eksplodirati. Moglo se dogoditi i tako da se to s tvojim očima brzo saniralo, kao i s pandemijom, da smo svi samo odmahnuli rukom i rekli: ha, pa nitko nije ni povjerovao crnim prognozama, sve se srećom odrezalo u korijenu. Moglo se dogoditi i tako da su tvoje oči kroz sve što se događalo ostale bistre i oštre, da su tvoje ruke vadile strelice spretnošću iskusnog borca i pogodile sva čudovišta koja su nas svakodnevno posjećivala. Moglo se dogoditi i tako da sam ti se pridružila, s dugačkim mačevima, i završavala ono što si započeo; hladno, mirno i pribrano. A moglo se dogoditi i tako da smo oboje počeli vrištati, primili se za ruke kada je krenuo razdor i premostili sve. Hrabro.
Premostiti. Bilo je nešto utješno u toj riječi. Željela sam pronaći način prevazilaženja prepreka, tektonskih pomaka od kojih nastaju raspukline. Tko to ne bi poželio? Rupa se širi, zaustavimo je. Nosim materijal kojim ćemo napraviti čvrst prijelaz. Nosim riječi. I čitavu vreću sretnih događaja, budućih i prošlih. Nosim nadu. Sve zajedničke dosadašnje uspjehe. Što može poći krivo?
No, je li itko ikada zapravo išta premostio?
I tako, smatrala sam da se moglo, uz pandemiju, uz strahovanje, uz manjak zraka zbog kojeg smo radili sve veće i dublje udisaje, dogoditi i to da smo se borili i da smo premostili prepreke, a zatim i to da se i virus povukao i otkrio plava neba.
Plava neba su pauza po kojoj lete avioni mira. Između godina smrti, bolesti, straha, napravit ćemo most i onda će biti kao da nikada ništa nije ni bilo. Naravno, ne ništa, ali kako će godine prolaziti, most će urasti sve čvršće. A tvoje riblje oči bit će samo trenutak, lažno sjećanje stvoreno iz godina straha.
Moglo je biti tako: plava neba, mostovi, avioni. Ali nije.
Nešto se usadilo duboko u nas, vodenasto i bezoblično, o čemu više nismo mogli razgovarati. To nešto ušlo je u moje mišiće, iako sam vježbala, i učinilo ih gumenima. Ušlo je i u moje misli i pretvaralo ih u puding. Pokušala sam misliti češće, brže, britkije, dok nisam shvatila da se tome nečemu, lokvastom i ribljem, moram prepustiti.
Tvoje oči su bile znak toga kako stvari stoje i morala sam se voditi za njima, primiti ih za ruku i dopustiti da me odvedu kamo hoće. S tim ribljim moramo biti mudri, mislila sam. Lukavo je. Njemu se ne možemo suprotstaviti mačetama i strelicama. Ono ne reagira na otpor. - Plop –katkada bi izgovorile tvoje oči iz dubine bunara.
- Ne – željela sam im jednostavno odgovoriti, probudite se, ali bila sam mudrija od toga.
Ako mi još uvijek imaju potrebu nešto reći, znači da nisu sasvim izgubljene.
Pogreška je, shvatila sam, što sam tražila povratak na staro, iako ono već jako dugo nije postojalo. Bili smo nova zemlja, nov teritorij čudnih riba, nepoznatih i opasnih, koje vidiš kad se spustiš dublje u more nego si planirao. Taj nov teritorij obrastao je čudnim biljkama i novim jezikom koji nismo razumjeli. Zato smo se pouzdavali u oči. - Plop, plop – govorile su tvoje.
Moje su pak odavale umor i oprez, a kada bih se nasmiješila, samo još veći umor, kao da je osmijeh postao posve specifičan napor kojem nisam bila vična.
Koliko me pamćenje služilo, činilo mi se da sam se u prošloj, izgubljenoj zemlji voljela smijati, ali u ovoj nije bilo mjesta takvim kreveljenjima. Oči su bile umorne, oprezne i spremne samo na ono loše.
Jedino što mogu, mislila sam, jest pokušati povratiti bezbrižnost, ali ubrzo sam shvatila da je i to bila osobina izgubljena u prošloj zemlji.
Kako premostiti nešto unatrag, to je nemoguće.
Kako tvojim očima dodati zemlju i vatru, izbaciti vodu?
To je uskoro postala moja misija.
Morala sam ih isušiti, kao knjigu koja je slučajno upala u kadu i tamo se natopila. Stranice sam morala izravnati, ali ne samo to. Nikada samo to. Morala sam im podariti ono što se nije više činilo mogućim- onu skliskost, blistavost koja je prije postojala, a zatim se zamutila u pogledu, u pokretima.
Počeli smo se probijati kroz gustu masu, to su postali naši svakodnevni pokreti, od buđenja sve do ponovnog ulaska u krevet. Gdje je nestala lakoća, gipkost?
A zatim sam primijetila da se stalno moram premještati. Iz tvojih ribljih očiju počelo je kapati i lokve su se počele pojavljivati posvuda. Nikada nisam znala kada ću točno ugaziti u neku od njih niti hoću li se moći odlijepiti iz nje jer tekućina koja je iz tebe curila nije bila obična voda. Radilo se o naizgled slatkom, prozirnom sirupu, nečemu između znoja i krvi, po mirisu. Nisam mogla odrediti kako se skuplja i zašto je ima sve više po stanu, u rupama, po parketu, u sudoperu, kadi, na zidovima.
Na nekim mjestima su zidovi popucali od potresa. Tamo se tvoja vlaga najviše usadila. Nismo ništa popravili. Čekali smo.
Čekanje je opasna igra. Znala sam da se iz nje teško izvući.
Čekanje je pristajanje na poraz.
Nisam željela pristati na njega, iako si mi već čitavo tijelo oblio krvavoznojnom tekućinom iz svojih ribljih očiju. Malim, skliskim krakovima koji me nisu držali dovoljno čvrsto da ne pobjegnem, ali niti dovoljno labavo da se samo izvučem. Prije izlaska, uvijek bih se zagledala u tvoje oči, tražeći u njima nešto osim riblje praznine. No, više ničega nije bilo.
Polako sam otvarala i zatvarala ulazna vrata za sobom. Prag ispred vrata još je uvijek bio mokar od tebe, od nas, od svega što smo ostavljali na njemu vraćajući se izvana, a i svega što smo iz stana iznosili. Ali, već nakon nekoliko koraka u hodniku zrak je, kao topli fen, sušio sve ono što se na meni nataložilo. Kosa se podizala u kovrčama koje su grabile u dan, lice se podmetalo pod sunce i tražilo boju.
Kako si pomoći, mislila sam, osim isušivanjem, potpunim, cjelovitim?
A zatim sam ga upoznala.
Suh, hladan, kao da su ga propuhali svi pustinjski vjetrovi.
Spor, postepen, tih. U njemu se nije razlijevalo ništa. Čak ni strahovi zbog pandemije, zbog tišina koje su parale buku.
Između njegovih riječi i poruka bili su dugi i hladni razmaci. Pauze koje su se probijale do moje svijesti kao velike, ledene kocke.
Nikuda mu se nije žurilo, nikamo nije smjerao. Ono zračno u njemu, taj prostor nenatopljen ičim osim prazninom, počeo je isušivati i moju masnoću, podočnjake ispod očiju napunjene onom gustom krvavoznojnom tekućinom, kosu u rezancima, gustu tekućinu oko mene.
Lijepo je bilo gledati kako se isušuju male i one veće bare, kao da je stiglo proljeće. Lice mi je postalo glatko i bijelo kao sitni pijesak s plaže. Kosa se napuhala i zadebljala kao balon. Pokreti postali lakši. Mlatarala sam nogama i rukama oko sebe i sjećala se dugih, pustih ljeta koje sam provodila u svom neboderu. Prelazila sam iz curice u djevojku i nisam izlazila iz crvene haljine s volanima. I nisam se mogla načuditi svom tijelu. Dlačicama koje su počele izbijati na nogama i uskoro stvorile mek tepih koji je trebalo odstraniti od pogleda. Vrijeme sam uglavnom provodila na balkonu i zamišljala da je oko mene veliko jezero, pogotovo noću. Jezero u koje bih mogla skočiti sa svog visokog balkona i nestati u noćnom kupanju, u ugodnoj prohladnoj vlažnosti. Danju, s istog balkona, činilo se da ničega nema oko mene, kilometrima. Iako su postojale ulice, automobili, trava i zgrade, sve se činilo napuštenim. Pretraživala sam nebo pogledom u potrazi za avionima i padobranima. Vrijeme je curilo polako kao pješčani sat, a ja sam bila svjesna svakog trenutka. Hvatala sam ih kao udicom i pitala se hoće li se ikada išta ubrzati.
A zatim se ubrzalo, a jezero više nije bilo samo oko moje zgrade već i u meni. Jezero s mnogobrojnim nepoznatim i nedefiniranim bićima koja su čekala da ih se promotri, izvadi. I što s njima? Što sa mnom? Kada su to pustinja oko nebodera i prazne, tople i suhe ulice postale sluz koja se cijedila s nas?
I zašto se, ali ipak srećom, pojavio on, sa svojim suhim kaputom i očima, bistrim i pronicljivim, znatiželjnim i brzim, antipod našeg geganja po morskom dnu.
Provodila sam s njim vrijeme koje sam nazivala stepskim vremenom. Duboko i daleko u stepi, među niskim raslinjem bili smo propuhani, osunčani i sami. Moje unutrašnje jezero se isušivalo iz dana u dan i uskoro nisam znala niti nabrojati sve životinje koje su boravile duboko u tim vodama. Srećom. Nakon još malo vremena, nisam ih se ni sjećala. Jezerske životinje? Sluz na kosi, na koži? Kad je to bilo? Sve je nestajalo, kao što se simptoma bolesti nakon njezinog završetka više ne možemo sjetiti.
No, nakon nekog vremena, vraćala bih se kući. Već ispred ulaznih vrata, pod nogama bih na pragu osjetila natopljenost, a zatim bih ušla i morala hodati vrlo oprezno jer su noge propadale u živom blatu. Svaki korak bio je izvlačenje noge iz njega i pokušaj stavljanja na nešto čvrsto, nepomično. Naš brod se ljuljao među valovima. Nismo imali čak niti toliko snage da se prihvatimo jedno za drugo.
A zatim sam došla na ideju.
Oko tebe se nije širio zrak i široka neba, samo smrad močvare, ali oko njega su se širile sitne čestice pijeska u pustinjskom vjetru. Lepet lešinara. - Želim da te popravi- rekla sam ti.
- Kako će to napraviti?- pitao si. Nisi odbio.
- Vrlo brzo bi se trebali pokazati neki rezultati.- rekla sam znalački.
- Dovela bi ga?- pitao si. Nisi odbio.
Ne bih, pomislila sam. Najrađe bih zajašila konja duge grive i s njim pobjegla dublje u stepu, tamo gdje me ti više sigurno ne bi našao. Ali naš dom, naše stvari, ti- što bi se dogodilo da se vratim i da je sve napuhnuto, raspuklo, ugušeno u vodi, nateklo, nabreklo? Što s tvojim tijelom takvim, knjigama, papirima, policama, što s krevetom, kako bih to objasnila ikome, da je sve potonulo, da se utopilo, da si se sav napuhao i nestao u vodi? - Da. Dovela bih ga da te vidi.
Jer zapravo, nisi samo ti bio od vode. Bila sam i ja. Dovela bih ga da nas vidi. Da nas procijeni kao spretan doktor. Mag. Da nam pomogne. Ili da pomogne samo meni. Ili samo tebi.
Pristao je. Željela sam mu pokazati svoj prostor i u tome nije bilo ničeg spornog za njega. Nisam mu pričala o tebi, ribljim očima, krvavoznojnoj tekućini, stvorenjima u vodi ispod našeg poda. Ničemu. Hoće li doći na kavu, naravno, zašto ne bi došao.
Ti i ja smo se sve dogovorili. Bit ćemo prvo sami, on i ja, on će pregledati stan, vidjeti gdje što stoji i kakvo je. Skuhat ću kavu i pričat ćemo. Onda ćeš doći i ti. Slučajno, ranije, s posla. Upoznat ću vas, a zatim ćeš sjesti s nama za stol. - Želim da ga gledaš u oči, pomno. – rekla sam. Da vidi to riblje.
Preokrenuo si očima. - Neće ništa vidjeti. Ali, drago mi je što ću ga upoznati. Suhu krpu na dnu mora.
I kao riba, bio si duhovit. Nasmijala sam se. Tekućina je štrcnula iz mene. Ogledala sam se po stanu. Kaos koji može napraviti samo divlja voda. Trebala sam nešto učiniti prije. Zvukovi su bili uznemirujući dok sam gacala okolo. Hoću li stati na nešto živo što se skutrilo duboko ispod polica i ladica, u dnu kreveta? Nadala sam se da neću. Možda i nije ničega bilo, samo sam zamišljala razne opasne morske životinje, one koje se na mnogo godina pritaje na dnu.
Čekaju. Oblizuju se.
Dan je došao. On je došao na vrijeme. Dugo prije njegovog dolaska, sve sam uređivala- vodu izbacivala u kantama, pokušala maknuti plijesan, nadala se da on ništa od toga neće primijetiti. - Nema vode, sve je u tvojoj glavi- govorio si mi stalno posljednjih mjeseci.
Ušao je i izuo se. Pristojno. Svidjelo mi se to. Brzo sam ga uvela u kuhinju i posjela za stol. - Kava?- pitala sam.
Gledao je u mene suhim očima punim pijeska i kimnuo dok sam mu davala kavu.
Pa, možda bi i njemu trebalo malo osvježiti te oči, pomislila sam. - Čini li ti se ovdje vlažno?- pitala sam.
Pogledao je po zidovima iz kojih je izbijala vlaga, curila naša krvavoznojna tekućina. Slegnuo je ramenima.
A onda si pozvonio. - Moj muž- rekla sam uz smiješak.
Ali bilo mi je mnogo smješnije od toga.
U rukama je držao šalicu kave i činilo mu se da ga hvata nelagoda. - Mislio sam da ćemo biti sami- rekao je, gotovo šapćući.
- Je li? Što si mislio da ćemo raditi?
Postajalo je zabavno. A malo što mi je još bilo zabavno. - Evo me! O… drago mi je.- rekao si ti, s lažnim čuđenjem, ulazeći.
- Drago mi je- rekao je on, ostavljajući kavu i dižući se.
- Oprostite, ovdje je malo vlažno, žao mi je zbog vode. Ja sam riba. – rekao si.
Gledao je u nas zbunjeno. Bio si mrtav ozbiljan. Oči su ti kružile po prostoriji poput drona.
Htio je otići, znali smo to.
Ali trebao si ga pogledati još malo pozornije.
Kao da si znao što mislim, približio si mu se i zagledao dublje u oči. Odmaknuo se. Možda je mislio da ćeš ga udariti. Možda si ga i želio udariti.
Kako bilo, tvoja voda pomiješala se s njegovim pustinjskim vjetrom. Tišina je bila potpuna. Čulo se samo neodređeno strujanje, sudar vjetra i vode. Ili je to bio zvuk naše krvavoznojne tekućine, naših vena, našeg pulsa koji se polako vraćao, kao kucanje sata.
Gledao te u oči, a ti si ga gledao svojim ribljim očima i odjednom njegova suhoća više nije bila toliko sigurna. U toj mirnoj tišini svijeta koji se razbijao pred potresom, pandemijom, zašto je taj lik uopće mislio da će ostati suh?
A zatim sam te zagrlila. S leđa, snažno.
Primio si me jednom rukom, a drugu si položio na stol. I dalje si ga netremice gledao.
Oko njega su plesale čestice prašine.
A zatim je pao. Polako i nečujno. Čulo se kako uranja u naš vodenasti pod.
Okrenula sam glavu na drugu stranu. Pomoći će mu vjetar koji će pokušati razmaknuti našu vodu. Pomoći će mu sve što može. Ali nije lako gledati gubitnike.
Vjetar je doista zapuhao i gotovo kao u Bibliji rastvorio vodu da se on može iskoprcati. Ali vjetar nije znao za našu sluz koja ga je zalijepila za tlo. Kada živiš u sluzi godinama, ona postaje neumoljiva. A i mi smo bili neumoljivi.
Koprcao se i dalje. - Mislio sam da će mu goditi malo osvježenja- rekao si gledajući u tamnozelenu vodu.
Nasmijala sam se. Ovaj put glasno. - Hej, vidi- pokazala sam.
Tamo gdje se koprcao, tlo je postajalo čvršće. Pod kao da je prestao sa želatinastim ljuljuškanjem. - Gurni ga dublje- rekao si.
Prišla sam mu i nogom pritisnula lice prema dnu. - Oprosti, prijatelju, ali ti si ovdje gost. – rekla sam.
Pogledala sam te, prasnuli smo u smijeh.
Tlo je doista postajalo tvrđe. Ne samo na tom mjestu nego i šire, po cijeloj kuhinji. - Vidiš?- pitala sam te.
Kimnuo si. - Dakle, znao si da je sve vodeno? To nije bilo samo u mojoj glavi?
Pogledao si me.
Oči su ti bile razigrane. - Da sam priznao, možda ga ne bi dovela. Ali znam da si željela nešto premostiti.
Možda i ne bih, pomislila sam i čvršće mu zabila glavu u pod. Nepotrebno, više se nije micao. Možda smo i promijenili nešto.
Pomaknula sam nogu, oprezno da ne poremetim nove tokove koji su se sada skrivali ispod i oko nas.
Noga mi je bila suha, kao i tlo. Njega više nije bilo, kao da ga je pod ugradio u sebe i prekrio.
Osvrtali smo se po kuhinji. Zidovi su djelovali bijelo, neispucano. - Gle, kava mu je ostala.- rekao si, uzeo šalicu i popio gutljaj.
Pogledala sam na mjesto gdje je ostavio jaknu, cipele i kapu. - Nema njegovih stvari- rekla sam vedro.
- Odlično. Idem oprati suđe- rekao si.
Ušla sam u dnevni boravak i sjela na fotelju. Izula sam papuče i noge stavila na suhi tepih.
Šum vode bio je utješan. - Smanjit ću grijanje, suše mi se usta!- viknula sam.
- Donijet ću ti vodu!- čulo se iz kuhinje.
Pomaknula sam nogu s tepiha i udarila petom svom snagom u parket. Nije propala u tekućinu. Zaboljelo je. - A ako ga budu tražili? –viknula sam.
Bosim nožnim prstima sam tapkala po bijelim resama. - Koga?- pitao si iz kuhinje.
Zatim si ušao u sobu s dvije krigle vode. Propala bih s tobom u bilo koju dubinu, tekućinu, znoj, krv, pomislila sam. Uvijek ćemo naći nekoga tko će nam pomoći premostiti.
Prihvatila sam petu rukom i nasmiješila ti se.
