Svašta bih “mudro” mogla reći o “Mladenki kostonogoj” Želimira Periša, najboljem hrvatskom romanu po mišljenju žirija T portala. Od toga da je u pitanju “postmodernistički guslarski ep o veštici Gili“, do toga da Periš u 52 glave + nešto dodataka, “nelinearno, muzikalno i mozaično priča brutalnu priču o životu nesretne progonjene žene i deteta joj Carevića.” Ali to su već rekli pre mene. Zato ću probati da sumiram (ne i da sažmem) šta je mene potpuno opčinilo u ovom, slažem se, vrhunskom romanu: to kako se Periš maestralno i inteligentno zeza, pričajući krajnje ozbiljne priče! Naravno, moje omiljene: o progonu mislećeg pojedinca, filozofiji i uskogrudosti palanke, slobodi, majčinstvu, ljubavi. Nije u pitanju samo pričanje priče u priči ili pak kreativno poigravanje sa kombinovanjem različitih stilova i žanrova u okviru različitih glava (od dramskih dijaloga, preko romana, eseja, muzičke kritike, video igrica, sudskih zapisnika, deseterca, do dnevničkih beleški). Prevashodno je u pitanju to kako u okviru tih različitih žanrova uz komične stihove, replike ili prosto uvodeći imena poznatih ličnosti u novim ulogama, “razblažuje” tragične situacije, sprda se sa tabuima i stereotipima, izruguje dogmama i ljudskoj gluposti, relativizuje autoritete i nijednog trenutka ne zaboravlja šta je dobro, ispravno i moralno. Ali ne po aršinima uskogrudih ljudi, već po onim pravim, da kažemo kosmičkim. Njegov roman je i feministička knjiga, i oda materinstvu, i oda pameti, nežna ljubavna priča, ali i dramatična saga o devojcici Bijelni, koja se bojala vuka i koju je zlo nateralo da postane prvo vidarka Gila, a zatim i crna Alisa.
August 2021
kad bi moj BIJES bio životinja ili biljka, bio bi sav od zuba koji škljocaju. bio bi sav od očnjaka i glasao bi se isključivo režanjem. BIJES bi tinjao u duplji stabla, režao bi sasvim tiho i činilo bi se da je to samo mudra sova čije oči svjetlucaju u tami. ali kad bi planuo, BIJES bi spalio i stablo i duplju i ne bi se više imao kamo skloniti nego bi razdirao svojim očnjacima sve oko sebe, režao bi toliko glasno da bi ljudi pomislili da je potres, tutnjalo bi od njegova režanja i ljudi bi bježali, a od topota njihovih nogu zemlja bi napukla i nastali bi ponori u koji bismo svi popadali, skupa s mojim bijesom. na kraju bi BIJES razderao i samog sebe i svoje očnjake i osuo se u sjemenke čili papričice
Petak u Mostaru. Inspiracija i ja pijemo kafu i pričamo o budućnosti. Ona vodi riječ, govori o nizu divnih zemalja nositeljica spiritualnih korijena. Upoznaje me sa kulturama i običajima, gradovima i ljudima, svojim riječima vodi me na putovanje kroz proteklo vrijeme i pojašnjava mi trenutno ostvarene prostore. Ona ih živi, mada ih nikada nije posjetila. Zvukovi su joj jasni, mirisi odišu njenim bilom a ukusi se gnijezde na vrh nepca. Govori mi o stotinama varijacija jela, slastica koje često svojatamo kao domaće. U zanosu kreće pripovijedati i raznolike priče o njima.