ČAJANKA SA ARSENOM
Sedela sam usred tog haosa u avgustovsko nedeljno popodne. Došla sam s namerom da konačno obavim dugo odlagano veliko spremanje, da odvojim stvari koje već odavno ničemu ne služe i koje treba baciti i napravim kakav-takav red. Ima tu trista čuda, kao već na svakom tavanu. Gomila stvari koje su u nekom trenutku zamenjene novijim, ali odložene ovde, jer bi možda ponovo mogle uz kakve prepravke, u nekom novom ruhu, da žive svoj restaurirani život, kao i onih koje su deo porodične istorije i naprosto se čuvaju. Tu je moja omiljena drvena stolica za ljuljanje, za koju nakon nekog renoviranja u stanu više nije bilo mesta. Pa stare, udobne, plišane fotelje. Jedan veliki orman od hrastovine, boje mahagonija, sa velikim ogledalom, iza čijih zadnjih vrata, bila sam ubeđena kao devojčica, se sigurno nalazi čudesna Narnija. Police sa gomilom kutija. Neke stručne knjige iz drugog vremena. Pisaća mašina Olympia Traveller. Hrpa novina i raznih časopisa koje sam godinama uredno kupovala. Pa moje skripte. Izbledele slike i albumi sa fotografijama. Drvena, smeđa škrinja puna starih ploča. Komadi grnčarije napravljeni i ukrašeni veštim rukama mog dede i podna lampa sa ručno oslikanim abažurom. Jedan veliki globus. Onda kutija sa školjkama. Tona igračaka, tegla puna raznobojnih klikera, lutke sa uštirkanim haljinama i veliki, plišani, žuti medved kome fali jedno oko. Gomila odeće i cipela koje već odavno niko ne nosi.
Septembar 2020
Paluba ti se činila beskonačno dugom dok je bubnjala pod vašim trčanjem. Igrali ste lovice, vješali se i verali konopima, izbjegavali psujuće mornare i skrivali se iza bačvi i kištri koje su ti isti mornari polako nosili na obalu. Konačno te, nakon gotovo sat vremena jurcanja i pritajivanja, stjerala u kut, ako možemo pramac prozvati kutom.
– Predaj se! – položila je dlanove na bokove, trudeći se izgledati uzvišenom – Nemaš kud.
– Imam, kako ne? – slavodobitno si odgovorio i skočio na drvenu ogradu usput se hvatajući za konop.
Oči su joj raširile – Mali, pazi! – prstom je pokazivala za konop.
Jasna nikada nije željela moje prezime. I prije nego što je saznala da ne može da mi podari nasljednika. Cijenila je što me ta činjenica nije promijenila. Sve ostalo je potonulo poput gvozdenog malja. U braku smo bili dugih sedam godina i još toliko zajedničkog života prije ponuđenog prstena. Može se reći da smo se poznavali gotovo cijelog života. Roditelji su nam se zbližili u bungalovima na Velikoj plaži tokom zlatnog ljeta, dok smo još nagi trčkarali po pijesku. Jedne predvečeri, usljed snažnog juga, sudario sam se s njom. Na Jasninom osjetljivom čelu zubima sam napravio rupu veličine kratera, čime mi je zapečaćena sudbina da ću morati da je uzmem za ženu ako ožiljak budućim proscima bude predstavljao problem. Za vrijeme srednjoškolskih dana, kad bismo se sreli na odjeljenskim žurkama, ismijavali smo roditeljski zavjet. Bila je najbolji student žurnalistike i često smo na ulici zaglavljivali satima, raspravljajući o Kafki i i Hrabalu. Jedne noći nastavili smo diskusiju u kafani, zatim u njenom stanu. Širili smo područje pisaca, gurala me je u teške probleme iz kojih nisam uspijevao da joj doskočim. Morao sam mnogo više da čitam ne bih li opstao u krugu temeljitog obrazovanja kojim je ras‐ polagala. Učestalo druženje se odrazilo i na naše veze. Partneri su nas oboje šutnuli jedne proljećnje noći. Narednog jutra sam se probudio pored nje i spoznao veliku tajnu. Dani naše ljubavi su nabujali u periodu kad se na sceni postavljao moj prvi komad – “Krš”. Ujedno, to je bio moj prvi profesionalni honorar, oskudan koliko i cjelokupna predstava. Jasna me je tješila nakon nekoliko negativnih kritika i bodrila da nastavim da pišem, dok su njeni studentski tekstovi bili cijenjeni i u regionalnim krugovima. Moj otac ju je zavolio kao svoje dijete, pod njegovim uticajem oslobodila se guste kose i obznanila duguljasti vrat o kojem je trošio više nježnih riječi negoli o sinovljevom djetinjstvu. Uvijek joj je držao stranu, čak i nakon razvoda, kad sam bio primoran da uvedem sankcije na Jasnino ime i djelo. Nije to bio osvetnički duh isprobadan uvredama, niti udaljenost od oca, koja se već tada mjerila kilometrima. Jasna i ja smo se zagubili kad su ožiljak prekrile prve bore, kad sam povjerovao u neizvjesnost sopstvenog talenta, kad sam odlučio da se primaknem partiji. Jasna je dolazila iz sličnog socijalnog miljea, ali nepopustljiva nabrijanost prema umjetnosti i angažovanom diskursu održavali su plamen svježim. Radikalni feminizam, Viržini Depent produbili su opekotine, a ja nisam pokušao da je odvratim od tvrdoglavih misli. Sažvakana oskudicom, ipak je ostala dosljedna svojoj mučnini, pretvarajući se u ciničnu kučku. Izgradila je narav snažne bogomoljke, u jednom komadu me je progutala, ispljunula kao slomljeno nedonošče i formirala u čovjeka. Roditelji nisu željeli da mi ližu rane i usprave na noge, niti da me podsjete na prvu ljubav, koja je u danima zlatnog ljeta, pod snažnim vjetrom, čuvala u sebi moj otisak. Posljednji udarac zadala mi je novim brakom s piscem Stefanom Boškovićem. To je bio trenutak kada sam joj objavio dug, težak rat.
Opet nemaju jogurta u hladnjaku. Milijun sam mu puta rekla: Miki, za tvoja crijeva jogurt je ključan. Klju-čan! On je odmahivao rukom, uglavnom je odmahivao rukom. Nekada ni to. Međutim, i dalje nije kupovao jogurt. Što mu je preostalo osim da mu ga kupujem ja? Kupim, donesem, ostavim na polici u hladnjaku. I što se dogodi kad idući put provjerim? Jogurta nema. Jogurt se pojede. Nitko ga ne spominje, nitko ne pita odakle jogurt. Ali znam ja što se dogodi. On misli, siroti, da mu ga žena kupi. Misli da je ona čula, jednom od onih milijun puta, misli da je čula što sam ja rekla. Misli da se ona brine za njegova crijeva i kupuje jogurte, a on ne komentira, samo ga zahvalno pojede. Ne želi joj reći: lijepo što si poslušala moju mamu i kupila ono što mi pomaže. Ne pada mu na pamet jer zna da bi ona prije krepala, crkla bi radije, nego što bi priznala da me poslušala. A što mlada gospođa misli kad ugleda jogurt u hladnjaku? Ništa. Ona ne vidi jogurt u hladnjaku jer ne zna gdje je hladnjak. Jedva da zna gdje je kuhinja, i to samo zato što u jednom od elemenata drže vino. Njezin je štednjak čist jednako kao kad sam ga kupila. To sigurno nije zato što ga pere. A lonci koje su dobili? Lonci su još u kutiji na podu! Jednom sam ih pokušala raspremiti. Bilo me sramota, toliko su mjeseci u braku, dolaze im gosti i misle: kakvi su ovo lonci ovdje. Zato sam ih htjela spremiti u ormar, da pomognem, da izvučem sina iz nelagode. Zato sam se zadržala duže nego obično, i Miki je došao kući prije nego sam otišla. Izvikao se na mene. Ne zbog lonaca, znam da ne bi dizao glas na majku jer dira lonce njegove žene. Nije on takav. Miki je divan dečko. Svi mi to kažu. Vikao je zbog moje bolesti, od brige je poludio kad me vidio da se saginjem i podižem teški lonac.