Melida Travančić

STRAST

Kada se vraćala kući, nešto poslije ponoći, on je i dalje bio naslonjen na ulični stub. Više od tri ili četiri sata nije se pomjerio.
Dok je prolazila naizmjence je usisavao i isisavao usnice. Proizvodio je neartikulisane zvukove, nalik životinjskim. Drhtavim rukama raskopčavao je prvo košulju, zatim pantalone.
Osjetila je tapat njegovih koraka. Bili su joj sve bliži, a dahtanje sve jače.
Na koncu se zaustavila.
Nekoliko trenutaka su mirovali. Zatim se okrenula, odlučna agoniju okončati. Njegove zjenice luđački su kolutale. Od radosti.
Odjednom nešto je izronilo na površinu mraka. Jajast oblik bijele boje lebdio je pred njom i njihao se tamo-ovamo. Sve brže i brže… I njegovo lice počelo se kretati prateći bjelinu… Učinilo joj se da sada on visi na koncu.
Ruka se u zraku zaustavila. Ispred nje nije bilo nikoga i ničega.
Zbunjena, dodirnula je svoje lice. Bilo je stvarno.