***
Već godinama nikome nisi bio na sahrani. Koliko je to njih ako skoro svaki dan bude bar jedan poziv? Nikada nisi brojao. Na početku se to činilo neumjesno, kao da bi računajući iščašio povjerenje koje ti je dato zadatkom, kao da je u času kada iznova pristupiš obredu samo taj trenutni važan, iako je bio tek još jedan u cijeloj procesiji koju većinu svoga odraslog života gledaš neposredno. Je li brojao frizer? Šnajderica? Broje li šusteri? Šta je pristojno ili prihvatljivo brojati? Ne znaš. Nema veze. Nisi brojao od početka i šta onda; kada te je jednom netko upitao mjesecima poslije, kada si se brecnuo i prvo pomislio Gluho bilo!, pa onda Ne znam, pa onda Nikad mi to nije naumpalo, pa onda Vidi stvarno, koliko? već je bilo kasno, i mogao si zaključiti samo otprilike, Otprilike 200, Otprilike 800, Otprilike 1600… Petnaest godina i sedam mjeseci poslije i dalje ne znaš ni je li u redu ni koliko.
Ulaziš sada u gasulhanu i vidiš Rasima. Prije dvije-tri sedmice sreo si ga kod Ize i pravio se da ti se žuri jer nisi znao šta reći čovjeku koga znaš iz viđenja cijeli život, a koga je eto snašlo ono najgore. Sad je i Ramiz postao samo broj. Je li on pomislio da ćeš mu baš ti prati tijelo pred posljednji polazak? Pomišlja li itko kada te sreće u gradu? Ramiz je dovoljno dugo znao za terminalnu bolest, morao je u glavi razraditi detaljnu sliku svega oko svog konačnog prelaska (ili bijaše prestanka?); morao je pomisliti i gdje će mu biti mezar i hoće li biti dovoljno u hladu tokom pretoplih ljetnih dana (sitna je, ali neprocjenjiva utjeha da, kada se jednom nazre konac života, mnoga osoba otkrije ljepotu i trajnu vrijednost humora); morao je baciti pogled i u vrijeme poslije njega, vizualizirati porodicu dok žale, dok dočekuju goste, dok im naumpada svaki čas, pa onda svaki drugi dan, pa konačno hefteno ili ponekad ili godišnje pred bajrame kada svijet odlazi na greblja i plijevi mezarove i sadi izdržljive cvijetnice — kadifice, mražnjake, jagorčevine — kako bi i mrtvi spremno dočekali praznik a prolaznici vidjeli kako evo ovaj mezar ima nekoga tko se o njemu stara i tko ga obilazi. Neki nemaju. Na neke skrene pogled živih popraćen samo kratkim — Sve zaraslo. E moj sinko, nema ko…
Ostavljaš vrata otškrinuta; sad će Enes. Ramiz leži, koža mu je već limun-žućkasta. Ne čuje se još koliko znaju nekad, iako je preselio još sinoć, a august je i već je pola dana otfrčilo. Naumpada ti po tko zna koji put Mejra Avdićka kad je ono materi ti rekla „Šta ću se, bome, kupat’. Kad umrem nek’ me gasule.” Debela Mejra, što je sa svojih stošezdeset kila prolazeći ulicom znala baš da zapahne. A tek ako ti se svali u kuću i izvadi metalnu kutiju s keranjem, pa predani na sećiji. „Kakve su to Mejro kere?“ „Ja-i-moj-dragi.“ Dragi je otišao davno. Onda je otišla i Mejra. Tko zna kome je dospjela u ruke da je zadnji puta okupa. Možda i Azri. Ali, ne, Azra ovo radi tek pet-šest godina, prisjećaš se. Prije nje žene su gasulile Suada i Hanifa. Kako li su ju podizale? Valjalo je onoliku ženu…
U to nešto lupnu. Čuješ Enesa kako otvara vrata i vidiš svjetlost kako se penje po zidovima susjedne prostorije i pločice oko vas blješte bjelinom. Naziva selam, pa gleda u Ramiza.
„Hja,“ kaže. „Istopio se Ramiz. Baš šta osta’ od onakvog čovjeka.“
Onda šutite. Eto i imama. Uzimate abdest, pa započinjete. Kako ga podižete na bok , uneređuje se. Kiselkasti smrad ispunjava prostoriju tako gusto kao da hoće da nadoknadi svo ono vrijeme što se ništa nije osjetilo. Držite ga tako i čekate. Je li on četirihiljaditi? pitaš se na trenutak, ali pošto se hvataš u tom razmišljanju zamišljaš kako sam sebe blago ošamariš i skrećeš pogled ispred sebe i barataš tijelom koje se posve predalo i koje moraš dovesti u red. Svaki potez već je uvježban; tvoje ruke pamte svaku radnju precizno do u milimetar. Imam uči. Vi perete tijelo vodom i sapunom. Jednom. Pa drugi puta. Pa još jednom. Onda ga posušujete peškirima, zapušavate mu otvore vatom, mirišete ga kamforom. Onda ga oblačite u ćefine. Imam mu privija nur-dovu na prsa. Onda je sve gotovo.
Izlazite vani, Enes i ti; imam ostaje da uči. Ni Ramizu nećeš otići na sahranu. Možda je to četirihiljadita. Mogla bi biti. Gledaš sada gore; sunce je već počelo blago da opada sa sredine neba. Ustaješ, sakupljaš svoje stvari po ostavi, koračaš kući. Dosta je.
***
„De, bolan, idi sjedi napolju, ‘vako lijep dan,“ kaže ti.
Nosiš svoju friško ispečenu kafu i šoljicu i sjedaš u pletenu fotelju. Terasa je dobro zaklonjena u ovo doba godine, loza se baš razrasla i zahvatila pola ograde, a grozdaci napučili sav preostali prazan prostor između listova. Esma je bila u pravu. Šteta je sjediti unutra, a vani ovako. Samo da te nitko ne „snimi“ i ne svali se nepozvan. A sad će i ovi sa sahrane. Gledaš na sat: 5:10. Kako si kao dijete letio na bilo čiju sahranu. Zbog slatkiša. I uvijek bi dijelio Amir ili nekad Zajim. Amir bi bio dobar pa bi dao i dva puta ako bi neko dijete ponovo stalo u red, a Zajim kao stršljen, ljutito bi po prezimenu prozivao svakoga tko bi pokušao dobiti još jednu čokoladicu. „Ti Sejfiću već si bio. Ne pravi se…“ Pametan. Budala. Takav vam je jezik da ste to dvoje izjednačili.
Kao djeca ste uglavnom sahrane jedva čekali. Što više ljudi u komšiluku umre, to više slatkiša si mogao da računaš. Išli biste i do centra i po drugim mahalama nekad. Držiš ruke kad se amina i predaš fatihu potirući rukama lice kao da se umivaš, ako je netko stariji pored tebe onda uzmeš i veći zamah rukam prije nego „obliješ“ lice, da ne bi rekao da si sfušerio molitvu, pa onda trk prema izlazu iz greblja, da staneš što prije u red, a Amir ili Zajim govore „Polahko, polahko. Bit će svima. Polahko. U red! U red!“
„Kako si Iljaz! Sve u redu?“ prenu te sada glas. Sagledavaš oko sebe. U ćošku ograde vidiš glavu kako proviruje na jedinom dijelu gdje grožđe nije pustilo lozu da posve zatvori pogled u dvorište.
„Dobro. U redu, jašta.“
„Samo sam…“ i zamače iza zelenila, pa obišavši cijeli zidić prođe do glavne kapije, podiže mehanizam i uđe unutra, nastavljajući kao da nije ni prestajao, „…htio da ti se zahvalim za tetka Ramiza. Enes mi reče da si ti obavio vjersko kupanje danas, on ti pomagao. Ne vidjeh te na dženazi, pa– “
„Ma šta ćeš se zahvaljivati —“
„O, Mirza! Kako si, sine? Ti doš'o?“ Esma će, provirivši kroz prozor iznad tvoje glave.
„Da, potrefilo se eto. Ja ionako mislio za vikend mojima, a tetku bi’ dženaza. K'o da sam znao.“
„Jah, eto. Šta ti je život. De, sine, sjedi, sa'ću ja tebi zalit’ jednu pa taman popij s Ikom.“
„Ma neću, kakvi. Svratio samo da mu se zahvalim za tetka.“
„Ih, de kad si doš'o. Sjedi, sjedi. Popila bih i ja s vama, ali me Sena zvala već sebi, pa mi valja.“
„Ma nemoj, teta Esma, stvarno. Evo, sad ću ja i krenut.“
„Ih, de jašta ćeš. Sjedi.“
I sjede. Tri minute i dvadesetšest sekundi kasnije (brojiš, jer uvijek brojiš sekunde kada razgovaraš sa komšijama koji te ne zanimaju i sugrađanima koji te zaustavljaju na ulici, i dok čekaš u redu u pošti ili kod doktora u čekaoni ili kod zubara; jer mrziš površne odnose i prenemaganje i lepetanje jezikom samo da bi se nešto reklo; i brojiš jer ograda nije dovoljno zarasla u grožđe da bi konačno bio nevidljiv s ceste i mogao poslije mirisa smrti saprati svoje grlo gorčinom kafe, sam samcat, bez riječi, gledati ona brda pred sobom u koja cijeli život gledaš i vratiti se, gutljaj po gutljaj, među žive) Esma spusti Mirzinu veliku šolju kafe na stol.
„Jel’ bilo puno svijeta na dženazi?“ upita ga.
„Jest, bome, hvala Bogu. I dječice.“
„Mašallah. Uh, odoh dok me nije Sena stala zvati. Haj’, sine, poselami svoje. Svratićemo mi navečer na učenje…“
„Hoću, teta Esma. Hvala ti za kafu, nisi trebala.“
„Ma, de!“
I sjedi. Gledate sad obojica u brda i tvoj mozak samo odbrojava do narednog prekida tišine, kuca kao sat i prijeti da te gurne s litice u ponor. Već petnaest godina stvari stoje tako; ti si jedini koji umiješ zazvati samog sebe natrag na stranu živih; živi oko tebe svojom pričom i prisustvom su gruba čizma na upaljen žulj. Od tereta i trenja njihovog prisustva mogao bi se još više napuhati, ili pući.
„Baš su lijepi, čisti naši obredi oko ukopa,“ reče.
Sliježeš ramenima i naginješ glavu — kao, šta ja znam. Dvadesetsedam. Sekundi.
„Nešto kontam, eto, ljeto je. Tetak je umro jučer. Danas kad sam ga s ostalima nosio na tabutu na trideset stepeni ma ništa ne osjetih. Dostojanstven ispraćaj. A lijepo je otići na dženazu; vazda mislimo o životu; te posao, te djeca ili škola, zaokupi te svašta. Da nije ovakvih situacija čovjek bi i zaboravio da mu valja kao i svima ostalim pod zemlju… jednog dana.“
Kimaš glavom; očekuje od tebe neku vrstu potvrde. Pedesetjedna. Trepćeš. Tražiš Čehova. Žmiriš. Ni hiljade milja . . . Ni hiljade milja puste jednolične tamne stepe ne bi moglo tako da oneraspolože kao čovjek koji sjedi i priča i ne zna se kada će otići. Našao si. Piješ sa tog izvora. Onda gledaš pravo. On srče kafu; tvoja se hladi netaknuta.
„A bio je u posljednje vrijeme on i u problemima. Taj rak je iscrpio sve. Kad smo ušli jučer u kuću, gotov’ prazna. Kad nam je takvo zdravstvo, moraš rasprodavati namještaj da bi imao za lijekove. Nije nikome plaho ni govorio. Mama je u posljednje vrijeme primjetila da ljudi malo-malo pa iznose nešto, te regale, te sećiju iz dnevne, trpezarijski stol i stolice. Sve ju je uvjeravao da pravi mjesto, da hoće novo da kupi. Ali kad su konačno saznali za bolest, sve im je bilo jasno. Moji se onda angažovali da se sakupe neke pare u porodici, ali metastaze… šta ćeš onda i pokušavati. On nije dao čuti o tome. Umrije i ostaše iza njega samo jedan ormar i krevet.
„Ne možeš biti siromašniji nego mrtav,“ kažeš mu napokon.
„Šta?“
„Flannery O'Connor, američka književnica. Ima jednu priču koja se tako zove. Ne možeš biti siromašniji nego mrtav.“
„Nisam čitao. Hmm. Pa, upravu je.
…
Izvini Iko, ja zasjeo. Odoh. De ti pij.“
Sad bi trebao reći Ma sjedi! ali ne govoriš ništa. On, nenaviknut na to, ustaje. Tresete šake; kimate glavama. On nešto priča, ali ti ga više uopšte ne čuješ. Cvijeće vene za njim kako korača prema kapiji; lišće vinove loze se zavija, žuti i opada. Ode. Ti nestaješ sa pletene stolice kao šumeća tableta u čaši vode.
V. B. Borjen
