Ponekad ćete čuti lepet naših krila, na trenutak ćete zastati, osvrnuti se, neon nervozno titra, upirete pogled u nebo, u ono malo neba što vertikale armiranog betona nisu zaklonile, nebom lijeno lebde cepelini nalik natečenim krpeljima i izgleda kao da će kiša. Svaki dan kao da će kiša.
Krenut ćete dalje, ali mesnati vam zvuk lepeta neće izlaziti iz glave, ostat će tamo. Promatramo vaš grad iz vlastita grada, on nije ispod ni iznad vašeg, on je ovdje, ne toliko isprepleten s vašim koliko dio njega, ali ne vidite ga, ne vidite nas.
Ovdje smo, između svake cigle, između prozorskih stakala, u ispušnim ventilima vaših vozila, ovdje smo, ovdje smo već jako dugo i nismo anđeli, ne.
Ponekad ćete čuti lepet naših mesnatih krila.
1.
Zaspao si uz zvuk sirena i sanjao si to lice. Ne dječakovo, nego ono s letka. Vraćao si se tramvajem s pića i dječak je nervozno teturao, ako je takvo što uopće moguće, s jednog kraja tramvaja na drugi. U ruci mu je bio komad papira. Na papiru to lice nalik procvjetalom leptiru Rorschach testa.
Probudio si se u tankoj noći, alarm se još nije oglasio. Pogled na sat otkrio ti je da ne moraš još najmanje sat vremena ustati. Okrenuo si se na drugu stranu i sklopio oči ali nisi uspio prizvati san. Istuširao si se i napravio si kavu. Noćno je nebo bilo napeto, pred pucanjem, svjetlost kao da će svaki čas procuriti kroz pukotine. Uskoro je bilo vrijeme za polazak.
Najbliža ti je tramvajska stanica bila ona blizu jednog od mostova, i dok si prolazio ispod njega, pored armiranobetonskih mamuta i ispranih grafita, jedan ti je plakat zapeo za oko. Obično su na zidovima i potpornim stupovima bili nalijepljeni kojekakvi bizarni letci, obavijesti o nestalim ljubimcima i najave koncerata, ovaj put se radilo o crnom A3 papiru na kojem su se isticali bijeli glifovi. Sami te simboli nisu toliko privukli koliko njihov raspored. Podsjećao te na lice od sinoć. Ispod simbola pisalo je da riječ o kriptiranoj poruci i da, ako odgonetneš značenje tog alfabeta, rješenje upišeš na danoj web stranici. Fotografirao si poster mobitelom i otrčao si na tramvaj.
U redakciji je bio miran dan. Otipkao si nekoliko manjih vijesti, ostatak dana manje-više skakao s portala na portal. Sat vremena prije kraja radnog dana glavni te urednik pozvao na razgovor. Bio si nervozan, iako si svaki dan savjesno obavljao svoj posao, ove godine nisi proizveo (tako se izrazio) članaka koji su sajtu donijeli više prometa. Rekao si mu da imaš dobru ideju za sljedeći članak i pokazao mu fotografiju plakata. Rekao si mu da bi volio dublje prokopati u čemu je riječ. Ideja mu se dopala. Nisi imao pojma što bi napisao.
Na putu doma proučavao si piktogram. Promatrao si njegove oštre, gotovo pa prijeteće bridove, nastojao si da ti se urežu u mozak. Nisi ni primijetio da si propustio svoju stanicu. Iskoračio si na sljedećoj, na studeni zrak. Odlučio si prošetati do plakata. Možda će ti uživo djelovati drugačije, pomislio si. Kvart ti se otvarao, nemilosrdno siv, antene na krovovima derale su nebo, mraz ti je pucao pod nogama.
Poster je bio na istome mjestu, netaknut, vjerojatno neprimijećen. Prišao si mu. Nije ti trebalo dugo i primijetio si da su simboli drukčije razmješteni. Pogledao si na mobitel kako bi provjerio da te mozak ne vara, ali simboli više nisu oblikovali leptira u cvatu, sad su nalikovali leptirici čija krila gore. Nanovo si uslikao plakat i pošao kući. Netremice si buljio u obje fotografije dok ti je san slinio niz kapke. Možda će ti se u snu ukazati rješenje, mislio si.
Ujutro ti ništa nije bilo jasnije. Nisi znao gdje da počneš s rješavanjem poruke. Na putu do stanice odlučio si još jednom uživo proučiti plakat. Njega ovaj put nije bilo. Iz nekog si se razloga osvrnuo, kao da je u pitanju neka vrsta skrivene kamere, i čekao da netko iskoči i kaže ti kako su te nasamarili. Nitko nije iskočio.
Ne, rekao si, mora da je tu negdje, jednostavno sam pobrkao na kojem je stupu. Napravio si nekoliko krugova ispod mosta. Plakata i dalje nije bilo nigdje. Prokopao si slike na mobitelu. Njih također nije bilo. Osjetio si kako ti nastaje praznina u želucu. Prvo u želucu, a zatim se mrežasto, kao led što puca pod nogama, praznina rascvjetala prema plućima. Lebdio si, nisi osjetio vlastitu težinu. Nekako si dospio do stanice, a vožnje do redakcije gotovo da se ne sjećaš.
Urednik te na samom ulasku u redakciju pitao kako napreduje članak, a ti si bez razmišljanja slagao kako ti treba još samo nekoliko dana, možda tjedan uvrh glave. Sjeo si za svoje radno mjesto i trudio se ispuniti dnevnu kvotu, ne razmišljati o plakatu i simbolima.
To ti nije pošlo za rukom.
Svaki si dan provjeravao je li se plakat kojim čudom pojavio, svako si malo provjeravao galeriju smartphonea u slučaju da su slike tamo. Urednik te više nije pitao za obećani tekst. Učinilo ti se kao da je digao ruke od njega, ako ne i od tebe.
Došao je vikend i dogovorio si se s nekolicinom prijatelja i prijateljica koje dugo nisi bio vidio da izađete. Iako su bili ranim tridesetima činilo ti se da su se i dalje ponašali kao da im je dvadeset i kusur. Izlazili su na ista mjesta, odijevali su se jednako mladenački kao prije desetak godina kad ste se i upoznali. Niste imali mnogo toga zajedničkog, ali trebalo ti je oduška.
Večer je bila zatočena u hladnim kutovima kluba i činilo ti se da je tableta počela djelovati. Malena, roza tableta sa simbolom urezanim u nj, činilo ti se da je u pitanju bio leptir. Plesao si neko vrijeme, na trenutke s prijateljima, na trenutke s potpunim neznancima, beat je bio hladan, synthevi sterilni i nezainteresirani. Zamišljao si kako hodaš praznim gradom, vjetar mete ceste i nosi smeće, sada već relikvije civilizacije koje već neko vrijeme nema. Sam si. Sam ispod oblačnog neba i jedini zvuk osim tvojih koraka jeste taj vjetar i smeće što svako toliko zagrebe asfalt prije nego ga vihor odnese negdje dalje.
Kad si izašao iz kluba danilo se i tvojim prijateljima nije bilo ni traga. Oslonio si se na zid, zapalio si cigaretu i sklopio si oči. Udisao si jutarnju svježinu, negdje iza tebe drmao je bas, u blizini čuo si cvrkut jutarnjih ptica. Otvorio si oči i ugledao si ga petnaestak metara od sebe. Opet si zažmirio i stajao si tako neko vrijeme gotovo paraliziran kad si odlučio nanovo otvoriti oči. I dalje je nepomično stajao tamo.
U mraku bi izgledao sasvim ljudski, ali u danjem svjetlu jasno si vidio. Njegovu sasvim crnu kožu, ogromne oči i mutna krila. Činilo ti se da se njegova cijela figura razlijeva poput tinte na tkanini stvarnosti. Pozlilo ti je i povratio si. Oblio te hladan znoj i drhtao si. Obrisao si usne rukavom i osvrnuo se. Čovjeka od tinte više nije bilo.
Naručio si Uber i zaključio da je u pitanju bio loš bonkas.
Trebalo ti je neko vrijeme da te poklopi plima sna i požalio si što si joj se prepustio. Nemilosrdno te bacala iz košmara u košmar. Ako nisi čuo lepetanje krila ili osjetio tanke nožice kako ti škakljaju rebra, onda bi čuo sirene, a pred očima bi ti se formirali zlokobni bridovi piktograma. Probudio si se grozničav, usne su ti bile ispucale, u grlu ti je bio morski jež, doteturao si do kupaone, otpio nekoliko gutljaja vode koje si teško progutao. Vratio si se u sobu, podebljao si grijanje i pokrio se do grla. I dalje si drhtao.
Probudio si se nekoliko sati kasnije. Padao je mrak i bio si sasvim spokojan. Činilo ti se da su amfetamini zaista izazvali neku vrstu kratkog spoja u mozgu koji je doveo do halucinacije i privremene nelagode. Priviđanje plakata odlučio si pripisati stresu na poslu. Odahnuo si iako si između plućnih krila osjećao nelagodu, neka se vrsta mraka začahurila u tebi.
Prošlo je nešto više od godinu dana i našao si novi posao na ozbiljnijem portalu. Zima se ispuhala i južina se zaplela o grad. Jedva si dočekao vikend i izašao si s kolegama u kafić. Onaj tip kafića gdje je zabranjeno pušenje i gdje nijedno pivo nije konfekcijsko. Popili ste svaki po nekoliko pića i spremao si se naručiti Uber kad si spazio svog bivšeg urednika za šankom. Prišao si mu i pozdravio si ga.
Razveselio se kad te vidio i nagovorio da popiješ još jedno piće. Sjedili ste tako za šankom i razgovarali ste. Rekao ti je kako si zbrisao na vrijeme i da portal tone. Rekao si mu da ti je žao na što ti je rekao da je to priroda posla i da se nemaš što ispričavati. Bili ste pri kraju s pićem kad te upitao što li se dogodilo s tvojom pričom o onom neobičnom plakatu. Stonoga ti je projurila niz kičmu i rekao si mu da jednostavno nisi bio u stanju dešifrirati poruku. Baš šteta, rekao je, potapšao te po ramenu i rekao ti da mu se javiš tu i tamo za piće. Platio je za obojicu i zatim otišao. Naručio si Uber i trudio se zaboraviti ovaj razgovor.
Zaspao si gotovo čim si sklopio oči unatoč zebnji. Čahure u prsima kao da su krenule pucketati, iako u tom trenutku nisi mogao znati da je ono što slijedi više nalik pucanju brana, nego pucketanju.
Probudilo to vibriranje poruka. Kao da ti netko šalje više poruka zaredom. Uzeo si mobitel. Zaista si primio tri poruke od istog, nedostupnog broja.
Poruka #1: Google Maps s točno naznačenom lokacijom.
Poruka #2: Običan SMS koji ti objašnjava da izvoliš biti na zadanoj lokaciji točno u ponoć.
Poruka #3: Slika, bijela pozadina, na njoj crni leptir.
Oblijeva te hladan znoj. Isprva si mislio da te netko zafrkava, vjerojatno bivši urednik koji je ipak primijetio kako si se uskomešao pri spomenu postera i nikada dovršenog članka. Da, mora da je to, govorio si sam sebi. Nazvao si urednika i rekao mu da mu je loša fora. Nakon nekoliko minuta razgovora shvatio si da zaista nema pojma za što ga optužuješ. Poklopio si bez riječi. Oblijeva te hladan znoj.
Opet si pogledao primljene poruke. Nisi imao opciju ni zvanja ni odgovaranja putem SMS-a. Imao si više od pola dana do sastanka. Trudio si se čitati, no riječi su se preslagivale u sablasne formacije. Nisi mogao gledati filmove ni serije. Nisi uspio opet zaspati. Dan si proveo trudeći se obuzdati hiljade krila što su ti strujala tijelom. Kada je konačno bilo vrijeme za to, kontaktirao si Uber. Uranio si četrdeset i pet minuta. Taksist te pitao jesi li siguran da ne želiš da te čeka i rekao si mu da nije potrebno. Platio si i izašao. Prošetao si i uskoro si stajao pred velebnom, nikada izgrađenom sveučilišnom bolnicom. Izgledala je kao da je nekim čudom preživjela kataklizmu koja je zadesila čovječanstvo. Beton i gustiš bili su u savršenoj simbiozi. Bilje se penjalo po zidovima, a zauzvrat bi zidovi bili ljepši.
Nije ti preostalo ništa osim čekati.
Čuo si korake kojih dvadesetak metara od sebe. Progutao si slinu i uspravio se. Omanja se silueta približavala. Lecnuo si se kad si je konačno prepoznao. Trebalo ti je nekoliko sekundi nakon što je kročio na svjetlost, ali ovdje nije bilo greške, riječ je bila o momku koji je onomad teturao tramvajem i grčevito držao letak. Nisi znao što da kažeš. Promatrao te i u očima su mu istovremeno plutali i hladnoća i ludilo. Rekao ti je kako ni on nije uspio odgonetnuti što se na tim plakatima nalazilo. Upitao si ga koliko je različitih plakata ugledao i odgovorio ti je da ih je bilo šest. Nastavio je i rekao kako su neki vidjeli petnaestak, a drugi samo jedan.
Drugi? zanimalo te. Da, drugi, odgovorio je. Rekao ti je da vjerojatno kasne. Ili da možda neće doći. Odlučili ste pričekati. Predstavio ti se, rekao je kako ide u klasičnu gimnaziju. Maturant. Ispričao ti je kako je to s plakatima započelo nakon tuluma u prostoru za koji je rekao da se zove Das Haus. Bio je treći srednje. Otada ga plakati progone. Krenuo si mu govoriti o svom iskustvu kad ste začuli korake. Ipak još netko dolazi, rekao ti je.
Na tvoje zaprepaštenje radilo se o čovjeku koji je sasvim sigurno premašio šezdesetu. Koliko ste ih vidjeli? upitao vas je. Odgovorili ste mu i on je jednostavno kimnuo. Dvanaest, rekao je nakon nekoliko trenutaka. Bio je u penziji i cijeli je život smišljao križaljke za razne novine.
Upitao si dječaka zašto vas je pozvao ovdje i odgovorio ti je da vas nije pozvao on, nego oni. Oni? pitao si. Oni, kimnuo je starac, Noćni leptiri. Ne znam tko su oni, rekao si. Starac te gledao u čudu, dječak s podsmijehom.
Znaju sve što se usamljenima događa u sitne sate, započeo je dječak. S onima koji su sami i u gomili, nadovezao se, pomalo dramatično starac. Koji im je cilj? zanimalo te. Ne znam, rekao je penzioner. Federacija usamljenih? nagađao je momak. I što sad? htio si znati.
Nastupila je tišina.
Dat će vam krila, shvatio si. Nisi to naglas rekao.
Čekanje je sve što vam preostaje. Čekanje i lepet vaših zasad impotentnih krila. Ta mala noćna muzika.
2.
Jedan od prvih u nizu zadnjeg, zimskog vala nestanaka, Matija Silov, osamnaest godina, maturant iz ugledne gimnazije. Nakon razgovora s majkom nisam dobio pretjerano konkretnu sliku. Dobar klinac, ocjene jedva iznadprosječne, soba mi nije otkrila previše. Nema postera, dopisivanje preko mejlova i društvenih mreža nisu odavali nijedan razlog za nestanak, muzika je pretežito bila repetitivna i elektronska, knjige, stripovi, serije i filmovi uglavnom znanstvenofantastični ili opsjednuti teorijama zavjere. To je već nešto. Nakon razgovora s kolegama iz razreda (trudili su se držati frajerski, gledali su previše serija, ali ne upadaš ti u gimnaziju ako si tvrd momak, a-a, puknuli bi pod pritiskom nakon nekoliko minuta ili nekoliko šamara, joj, kako bi smiješno blenuli u mene suznim očima nakon prve pljuske) saznao sam da mladi Matija Silov voli posjećivati partyje na gradskim periferijama, tulumi koji su održavani u derutnim kućama, napuštenim tvornicama, a ponekad na otvorenom. Ti na otvorenom bili su posebno naporni jer bi nerijetko osvijetlili jedan ili dva kvadratna kilometra neba blještavim neonskim bojama, Teslin koncept zemaljskog noćnog neba, tako se nekako to zove. Upravo je na takvom partyju mladi Matija zadnji put bio viđen. Dali su mi kontakt jednog od organizatora. Smiješni klinci.
Nešto malo prije njega imali smo Gorana Jandrošića, šezdeset i šest godina, ovaj je pak bio penzioner, cijeli je život izrađivao križaljke za dnevne novine i ine časopise, Supruga mu je preminula prije sedam godina, kažu susjedi, u pitanju nije bila bolest, tek starost. Nisu imali mnogo toga za nadodati, pristojan, čavrljav pomalo ćaknut starček, stan je bio prepun knjiga među kojima su se isticali kožni tomovi enciklopedija.
Zatim je tu posljednji nestanak, Anton Mohorovičić, trideset i tri godine, novinar, neoženjen, zadnji put viđen za šankom craft pivovare s njegovim bivšim urednikom. Urednik, susjedi, sadašnji i bivši kolege kažu istu stvar: simpatičan, smušen ali pouzdan momak, prošlo ga je ljeto ostavila dugogodišnja djevojka pa se povukao u sebe. Djevojka kaže kako ga otad nije vidjela, o razlozima prekida je nevoljko progovorila tek kad sam joj rekao kako bi možda moglo biti relevantno za nestanak, uglavnom, varala ga je s momkom s kojim je sad u vezi.
Pogled mi pada na nekoliko ostalih dosjea, na one od jeseni i ljeta:
Gea Smoljak, dvadeset i dvije godine, studentica medicine, odlična studentica, dobitnica rektorove nagrade, ne pretjerano sklona izlascima, na faksu poznata po incidentu povraćanja po asistentu prilikom jednog od rijetkih tuluma na kojima je bila.
Martina Rajić, četrdeset i šest godina, blagajnica u jednom, jedinom preostalom lancu hipermarketa, majka dvoje djece, sinovi, obojica srednjoškolci, muž Uberovac uvjeren da je pobjegla s „onim pederskim zubarom“, omiljena u susjedstvu.
Jozef Kowalsky, sin pale aristokracije, pjesnik, narkoman i fašist. Imao je dosta neprijatelja, nekako mi se ipak čini da ga je netko ucmekao.
Kemal Karga, trideset i osam, imigrant s državljanstvom, instruktor tenisa, često je volontirao u azilima, klinci koje trenira te treneri imali su samo riječi pohvale za njega. Brata mu nismo uspjeli locirati.
I još desetak, točnije trinaest nestalih ljudi u proteklih godinu dana. Telefon mi konstantno zvoni s upitima obitelji (ako ona postoji) i bližnjih (tih je pak još manje), ja odgovora nemam. Šefovi su nakon prvih nekoliko nestanaka prestali mariti, kao da su voljni val nestanaka pripisati bizarnoj vrsti slučajnosti, meni je sve to smrdjelo i nisam htio slučaj prepustiti nikome, tako da, evo me, evo mene i mojih devetnaest dosjea.
O jebem li ti mater.
