NE POMJERAMO STVARI,
NAMA STVARI ISPADAJU IZ RUKU
bila jednom priča u pjesminoj priči
ti iz sebičnih razloga voliš globalno zatopljenje
naša djeca će sušiti košulje na kiši.
na kojoj temperaturi mrzne ljubav?
kao da sam u sibiru kad zatvoriš
vrata između nas
kao bocu bolesne poezije
stavljam naočale na prozore
koji promatraju venske bolesti grana
iz kojih istječemo
pitat ću google kako mi se kosa osjeća
u dane kad ne zna što bi sa mnom
znala sam da ćemo u isti tren
pomisliti na kineski kalendar
ovo je samo malo stvarnija stvarnost
ČOVJEK NA MARSU
izbija deveta simfonija iz poda
kao iz pora mikroholokausta
svaki put kad te poželim vidjeti
oblačim mokru odjeću
ni Sunce ne bijaše u zenitu
kad se spustih u bazen izabranih
da bih improvizirala kino
svakodnevnih emocija.
sve je fotografirana snimka
na snimljenoj fotografiji.
mi smo dijeljenje koje se grli.
vole nas prespore stvari.
zgrčenoj u mjehuru zraka
kao u vremenskoj kapsuli,
ima li išta dosadnije
nego misliti da je naša priča neobična?
osim damski poštivati
zonu diskrecije među molekulama
zagušljivih šutnja.
ne da nam se više voljeti cijeli svijet.
postoji li išta intimnije
od dodira kože s lišćem
u oronulom bazenu.
taj kontakt je mogao
biti humus za nečije srce.
kao crvena slova
kojima ti neću više pisati
o banalnostima
svojih nedjelja
u strahu da ću te podsjećati
na intervjue astronauta
koji jednosmjerno napuštaju Zemlju.
SLIKA IZ ČERNOBILA
bolujući od leptira
koji suše cvijeće u njemu,
moji ožiljci su otporni na moje tijelo
kao na preživljavanje
od razglednica iz Černobila
i pjesama koje si umislio.
kuća u kojoj i gluhoća ima uho
ne živi ni u kome više.
najbolje se čujemo kad se nikad ne čujemo.
kad smo autistični
kao bosonogi dječaci u plavim košuljama
koji se ne igraju rata.
kao mjesec što ometa rad našega auta,
što se grči jer te volim fotografirati kad te nema.
osjećam se dijelom vrpce
kada me uzmeš za slušalicu
umjesto za ruku,
stišavam telekomunikaciju šutnje.
Šima Majić
Iz zbirke Melankolija igra badminton, Vrijeme, Zenica, 2018.
