Gluvo
u zvuku nisam ti se još
vremenima te ćutim
ko da je jedino važno da kažem
ti od ušiju sav
(i kad mi vilice zaškripe
kukovima odgovoriš)
ko da je jedino važno da kažem
ti od ušiju sav
(i kad mi vilice zaškripe
kukovima odgovoriš)
navučeni smo na morphine
od ljeta godine one
kad sam prvi put zavodila
i bilo me sramota do sad
a sad, mislim se,
kakva je glupost ta sramota
kakva sramota što si se učaurio
vidjevši me pravu
a kasnije sam glumila mnogima drugu
umotavala se u zavjese
iza kojih nisu vidjeli plačem li
ili se radujem
iza kojih su vidjeli samo…
kako sam lijepa
Za mog psa
spakujte kosti za mog psa
on me hroptavo doziva
napolju vjetar obmanjuje kese
i njegov se lavež razliježe do groblja
neka mu neko donese da jede
ja usnuti moram
sipajte vodu mom žednom psu
njegova trka izdaje
u bijesnoj bali put je lutanje
vjetar ubrzava disanje
sklonite s ceste mog mrtvog psa
na kiši kvasa njegov leš
ne stigoh da ga sahranim
da je bar imao snage do mene
da ga kostima svojim nahranim
Optimistična
umorna običnosti
tvoje istine su dokone
prašina se zakašljala
nad životnom mudrošću
redosljed stvari oblači crveno
i sve je spremno
za revoluciju
Marija Šuković
Iz zbirke Onostranost je prilika, Međunarodni centar za mir, Sarajevo 2019.
