Arhive kategorije: PROZA

Berislav Jurič: Gladni golubovi

Čekam te. Smiren poput lovca na najplašljiviji plijen. Čekam, pa da svoj pritajeni dah zaustavim kad ugledam tvoj lik, da umjesto plućima zadišem neopisivom radošću zbog tvog pokreta.

Kad se pojaviš, u mašti nekog nevidljivog mene, počne najradosnija igra. Gledam te, uvjeren da je tvoj i onaj nasitniji pokret predstava za mene, da osvajaš prostor jer znaš da te gledam. Onda se iz plašljivog plijena pretvaraš u najstrašniju otrovnicu i onako me pritajenog truješ da bi se bez straha i srama otkrio iz svog skrovišta i na sav glas zagalamio svoju radost zbog tvog pokreta meni u čast. Nastavi čitati Berislav Jurič: Gladni golubovi

Share

Nebojša Krivokuća: 38. „I won’t back down“, Johnny Cash

Kada sve sagledam iz drugog ugla, shvatam da gotovo ništa u životu nisam uspeo „iz prve“. Shvatam i da se nisam predavao.
Ne sećam se da sam o predajama uopšte i razmišljao.
Prva vožnja pravog, velikog bicikla (prolećno popodne; dva velika točka, 24 cola, marke rog, nema pomoćnih; imam sedam godina i sposoban sam da teram bicikl koji ima klasičan volan, i sve to probam po tada mirnim ulicama Voždovca) neslavno se završila ujedom psa, koji se zatrčao iz jednog od okolnih dvorišta i nije se zaustavio isključivo na jurenju točkova, već je zario zube u moju cevanicu.
Nisam odustao od ideje da je lepo voziti bicikl. Nastavi čitati Nebojša Krivokuća: 38. „I won’t back down“, Johnny Cash

Share

Želimir Periš: Benvenuta

i
Još se u Messini nije dogodilo da žena ubije čovjeka, Bog mi je svjedok, ja ću biti prva. Otac me prodao Židovu, ni to se u Messini nije dogodilo, a ni neće. Sjeli su za stol i cjenkali se za mene kao za kozu. Crni Židov Sraffa, nos mu kao u štakora, uvrtao je svoje tanke brkove i trljao dlanovima. Prije će svijet završiti nego što ću poći za štakora. Ako ne mogu biti Vittorijeva neću biti ničija. Nisu se ni rukovali, a već sam iskočila kroz prozor i pobjegla. Nastavi čitati Želimir Periš: Benvenuta

Share

Lejla Kalamujić: Zovite me Esteban

Moje prvo ljeto na moru nakon rata. Ja i moj sedmogodišnji rođak Haris, kojem je ovo prvi odlazak na more. Đački odmor u Malom Drveniku organizovala je njegova škola. Ostale prvačiće prate mame, Harisa pratim ja. Jebiga, jedino je tako moglo. Njegova mama Melida radi u supermarketu, bez slobodnih dana, bez vikenda. Od njenog rada i dedine penzije živimo svi. Ljetovanje ćemo plaćati u ratama. Bitno je da je on tu, sa drugarima i učiteljicom. Nastavi čitati Lejla Kalamujić: Zovite me Esteban

Share

ROBERT MLINAREC: MINI ATLAS JUŽNE AMERIKE, MOJ PRIVATNI ZEMLJOPIS

ARGENTINA, URUGVAJ, ČILE

MEĐIMURJE, 1917.

Bilo je proljetno jutro kad je Danica Mlinarec rođena u staroj obiteljskoj kući u Čehovcu, na granici jezika i svjetova, u vrijeme raspada Carstva. Požutjele fotografije, čuvane kao najveće blago, jer i bile su rijetkost u seljačkim kućama na sjeveru Međimurja, govore manje od obiteljske predaje o jedanaestero braće i sestara od kojih je devetero doživjelo mladost. Glava obitelji, omanji, ali uporan i snažan čovjek koji je psovao i pjevao na mađarskom, naređivao na njemačkom, a uvijek sanjao na hrvatskom, bio je moj pradjed.
O Danici porodica pamti vrlo malo. Ime je dobila po zvijezdi koju su te noći potpuno prekrili oblaci… Dok ju je majka rađala, otac je manje brinuo o još jednim ustima koje će trebati hraniti, a više o vremenu i hoće li sutra u zoru moći uzorati njivu. Pamte da je na svijet došla bez glasa, nije ni zaplakala pri rođenju, tako da je seoska babica pomislila da nešto s djetetom nije u redu. Mala Danica je tiho disala i krupnim očima promatrala svijet. Krštena je nekoliko dana kasnije te turbulentne 1917. i upisana u crkvene knjige kao Katarina, tada četvrto dijete u obitelji. Nastavi čitati ROBERT MLINAREC: MINI ATLAS JUŽNE AMERIKE, MOJ PRIVATNI ZEMLJOPIS

Share