Arhive kategorije: PROZA

Želimir Periš: Benvenuta

i
Još se u Messini nije dogodilo da žena ubije čovjeka, Bog mi je svjedok, ja ću biti prva. Otac me prodao Židovu, ni to se u Messini nije dogodilo, a ni neće. Sjeli su za stol i cjenkali se za mene kao za kozu. Crni Židov Sraffa, nos mu kao u štakora, uvrtao je svoje tanke brkove i trljao dlanovima. Prije će svijet završiti nego što ću poći za štakora. Ako ne mogu biti Vittorijeva neću biti ničija. Nisu se ni rukovali, a već sam iskočila kroz prozor i pobjegla. Nastavi čitati Želimir Periš: Benvenuta

Share

Lejla Kalamujić: Zovite me Esteban

Moje prvo ljeto na moru nakon rata. Ja i moj sedmogodišnji rođak Haris, kojem je ovo prvi odlazak na more. Đački odmor u Malom Drveniku organizovala je njegova škola. Ostale prvačiće prate mame, Harisa pratim ja. Jebiga, jedino je tako moglo. Njegova mama Melida radi u supermarketu, bez slobodnih dana, bez vikenda. Od njenog rada i dedine penzije živimo svi. Ljetovanje ćemo plaćati u ratama. Bitno je da je on tu, sa drugarima i učiteljicom. Nastavi čitati Lejla Kalamujić: Zovite me Esteban

Share

ROBERT MLINAREC: MINI ATLAS JUŽNE AMERIKE, MOJ PRIVATNI ZEMLJOPIS

ARGENTINA, URUGVAJ, ČILE

MEĐIMURJE, 1917.

Bilo je proljetno jutro kad je Danica Mlinarec rođena u staroj obiteljskoj kući u Čehovcu, na granici jezika i svjetova, u vrijeme raspada Carstva. Požutjele fotografije, čuvane kao najveće blago, jer i bile su rijetkost u seljačkim kućama na sjeveru Međimurja, govore manje od obiteljske predaje o jedanaestero braće i sestara od kojih je devetero doživjelo mladost. Glava obitelji, omanji, ali uporan i snažan čovjek koji je psovao i pjevao na mađarskom, naređivao na njemačkom, a uvijek sanjao na hrvatskom, bio je moj pradjed.
O Danici porodica pamti vrlo malo. Ime je dobila po zvijezdi koju su te noći potpuno prekrili oblaci… Dok ju je majka rađala, otac je manje brinuo o još jednim ustima koje će trebati hraniti, a više o vremenu i hoće li sutra u zoru moći uzorati njivu. Pamte da je na svijet došla bez glasa, nije ni zaplakala pri rođenju, tako da je seoska babica pomislila da nešto s djetetom nije u redu. Mala Danica je tiho disala i krupnim očima promatrala svijet. Krštena je nekoliko dana kasnije te turbulentne 1917. i upisana u crkvene knjige kao Katarina, tada četvrto dijete u obitelji. Nastavi čitati ROBERT MLINAREC: MINI ATLAS JUŽNE AMERIKE, MOJ PRIVATNI ZEMLJOPIS

Share

IGOR BANJAC: Kratka pripovijest o napuštanju

Majku je njezin otac napustio kada je imala četiri godine i otišao živjeti u Graz. Tamo se oženio, dobio dvije kćerke, započeo neki drugi život. Što je trebao zaboraviti? Nejaku djevojčicu ostavljenu u gnjilom siromaštvu. Svoju ženu s kojom je proveo teške godine rata i vjerovatno nikada volio, čim ju tako napušta. Tmurnu, maglom obavijenu bosansku varoš. Možda je morao spašavati sopstvenu glavu pred nadolazećim golobradim napaljenim pobjednicima? Priča o tome može biti čisto naklapanje; niti ja znam povijest, niti postoji neko ko je zna – sve kosti već odavno ušuškane u zemlji. Događaj koji pominjem se odvijao pred kraj Drugog svjetskog rata i to je dovoljno za reći. Koliko god dječak ili mladić želio saznati, majka mi nikada nije pričala o tome. Čak pouzdano ne znam ni kako se djed zove (on se mrtav još uvijek nekako zove, zar ne?). Napomenula je da će neka sjećanja podijeliti sa mnom kada budem odrastao i zreo. U međuvremenu je umrla. Jedina živa priča, koju pamtim od roditelja, je da je djed došao vidjeti me u Sarajevu kada sam imao dvije, tri godine i da je donio hrpu igračaka i prnja. Ja se toga, naravno, ne sjećam. Nedugo poslije i on je umro. Nastavi čitati IGOR BANJAC: Kratka pripovijest o napuštanju

Share

Edita Brkić: Pismo za D

Znaš, D, zato pišem.
Jer riječi nađu mene. Ne ja njih.
Jer kad me stignu čežnje, nemam ti ja kud, neg’ u stihove…

Kradu mi te… Kilometri ceste i neba i želje što vrišti. Nakrcani aerodromi. Slučajni saputnici. Priče u prolazu da skratiš vrijeme. Sati koji se lijeno vuku dok čekaš još jedno presjedanje.

O čemu misliš? Koju pjesmu slušaš? Kud ti pogled bježi?

Kradu mi te… Daleki strani gradovi kojima lutaš zadnjih dana. Gradovi u kojima nema nas. Ni na jednom mostu. Ni na jednoj obali.

Reci mi, D, kako se kaže čežnja na tom čudnom jeziku? Kako se kaže mi u toj tuđoj zemlji?

Zna li hladni sjever opjevati u osmijeh skupljen vrisak?
Zna li tuđe nebo pretočiti tugu u vedrinu mirnog mora? Nastavi čitati Edita Brkić: Pismo za D

Share