Arhive kategorije: PROZA

Zoran Žmirić: Vrijeme

Sudar svjetova

Centar grada u 7,45. Kao limena zmija šarenih kralješaka kolona automobila prelama se između zgrada koje su nam Austrougari ostavili da od njih dignemo ruke. Svijet se pokušava razbuditi; zavrće rukave, pljuje u šake, čeka da sat označi početak odbrojavanja prema koncu radnog dana. Oblak iznad grada napet je kao šator. Sunce je nevidljivo, grije neka druga mjesta i naselja. Semafor na zavoju najneobičnije je mjesto za susret. Tu se svakog jutra mimoilaze mrzovoljni i pospani ljudi. Tek iza 10 uhvatiti će ritam s danom. Do tada im je jedino važno stići na posao. Prstima tapkam po volanu u ritmu prvih radio reklama, obrazi mi se drmusaju u leru, slutim da mi crveno na semaforu ubrzava još jedno otkidanje tromba i put prema novom infarktu. Nastavi čitati Zoran Žmirić: Vrijeme

Share

Ksenija Kušec: Rođendan

Na taj rođendan pozvala sam Jadnicu, Grbavu, Ćoravog, Invalida, Prištavca i još neke. Nesreća je bilo moje školsko ime. Nije to bilo ništa tragično, naš je učitelj svakome dao neko pogrdno ime i odmah smo se na to navikli. Svojski se trudio da se zamrzimo i prilično je u tome uspio. Već u prvom razredu nas je krstio. Volio je tu riječ, stalno je govorio:
– Ti se ne daš krstiti! Nastavi čitati Ksenija Kušec: Rođendan

Share

Srđan Sekulić: Hronika Dukađin vilajeta

III

„Ćumez! Ćumez! Ajde ćumez!“ – uzvikivao je čovek pognutih leđa u svom dvorištu ispred golubarnika i pokušavao da utera poslednja dva goluba unutra.
Njegovo dvorište bilo je malo…. ali ipak, Bujar je uspeo da smesti čak tri golubarnika na tom skromnom prostoru. Bio je zaluđenik za tim pticama. Držao je đulije, duneke, gumalije i kutove. Nastavi čitati Srđan Sekulić: Hronika Dukađin vilajeta

Share