Moj otac & Buddy Guy
iste su godine bili rođeni
ali im nisu isto tekli školski sati.
Buddy je na nastavu išao bosonog,
a Mate je od Potpoletnice
do Šestanovca
gazio u preširokim cokulama
starijega brata.
što će reći
da su pozne 40-e
bez obzira na IB i ine psine
u Jugoslaviji ipak bile možda podnošljivije
negoli u Louisiani,
uz sav rizik da čistunci pomisle
da je ovdje tek riječ o retroboljševičkoj
propagandi
jednog proleterskog sina.
jer u vrijeme dok je Buddy
još čupao pamuk
po plantažama u okolici Lettswortha,
Mate je pod picanskom kokoticom
Jamesa Deana
u Vraždinu gulio zanatsku školu,
da bi se poslije kao zreli adolescenti
obojica odlučno zaputili
prema «žarkim svjetlima velikoga grada»:
Mate u Split, a Buddy u svoj
«slatki dom Chicago».
početkom 60-ih
Buddy je sreo Muddyja,
kupio svoj prvi Buick i postao jedna od zvijezdi
blues groznice na čikaškoj
«južnoj strani»,
a Mate i Dragica
su digli svoj prvi radnički kredit
i uskoro sletjeli sa svog crnog BMW-a
na grubom makadamu kod Vinjana Donjih,
jedva izvukavši živu glavu.
‘71. je Mate ustravljen gledao
kako Perkušuća iz Kamenmosta
i mnoge druge «hoochie coochie»
drugove iz njegova okruženja
guta crni vir MASPOK-a
i paukova mreža
zloglasne UDBA-e,
a i Buddyjeva je zvijezda počela
naglo da tamni, budući su neumoljivi moguli
Chess Recordsa
njegovu divlju i neustrašivu svirku
najednom okrstili
«najobičnijom bukom».
80-ih su se obojica
naposljetku okrenuli sebi:
Mate je na Makarskoj rivijeri
počeo iznajmljivati apartmane,
a Buddy sve više pohoditi sve popularnije
europske blues festivale.
uzgred, obojica su stali
intenzivno prezirati
vodeće političke figure:
Mate Miloševića, a Buddy Reagana,
primjećujući
kako se na udarnim
TV programima
s obje strane Atlantika
sve više gubi žurnalistička ozbiljnost
u korist sve veće najezde
softcore seksa.
90-ih je Mate
kao posljednji član već nepostojeće Partije
u poduzeću
otpravljen u prinudnu mirovinu
bez oproštajnog govora
ili zlatnog sata,
a Buddy je nakon velikog «comeback»-a
napokon uspješno uhodao svoj klub
gdje je među ostalima ugostio
i Bo Didleyja, B.B. Kinga
Rolling Stonese, Bowieja
ali i gitarističke virtuoze
poput Johnnyja Wintera, Erica Claptona
i nikad prežaljenog
«malog» Stevieja Ray Vaughana.
da bi se danas u vrtlogu
vrlog novog tisućljeća
ta dva stara neznana druga
iz generacije ‘36.
sve češće zaticali
kako za zimskih večeri
poput isluženih teškaša s ručnicima oko vrata
sjede tromi i zadihani
svaki u svojem naslonjaču
(svaki na svojoj strani svijeta)
i nijemo mjerkaju grudi mladih i samouvjerenih
voditeljica HRT-a, odnosno CNN-a.
iako sam Matu
iz razumljivih razloga
znao već mnoge godine,
Buddyja sam upoznao tek jesenas
u «vjetrovitom gradu»,
za jednog od redovitih obilazaka
njegova neuništivog Blues Legends Cluba,
i obratio mi se
za divno čudo riječima:
«pa dobro, odakle ti ovdje, sine?»
Gepard iz Lampeduse
In memoriam svima koji su položili živote
na meki vodeni trbuh suvremene Europe
ne, on nije oronuli naljoskani plemić:
heraldički zavijena vitica stare loze,
ni klepetevi mehanički stvor što se odaziva
na lovački rog gornjeg doma,
već prije nešto poput Blakeova tigra,
ili Borgesove izmaštane životinje
što se neprestano obazire oko sebe
zaslijepljena blještavilom vlastitoga krzna.
Gepard iz Lampeduse ima zapjenjenu njušku,
nakostriješnenu od naše stoljetne paranoje:
on je dobro izdresirani kerber iz Treblinke,
Delimeauov Strah na Zapadu glavom i bradom,
koji će nam još dugo priječiti uvid
u jednostavnu istinu starog naroda Hopi,
da su oni na koje smo sve vrijeme čekali
– nitko drugi doli mi sâmi.
Iskušenje Sv. Antuna
sad znaš da je sila
koja je onim razuzdanim konjima
tako napasno istezala noge
počivala još davno u utrobi
seoskog raspela.
ali čovjek je slijep
dok sanja nogomet
i pušta šišmiše da mu slijeću
na uska regrutska ramena.
ako poželiš znati
nešto o religiji
moraš prije toga probati
seks na exu,
sredovječne gimnazijalke,
Stari zavjet ili bungee jumping.
uglavnom, nešto malo
pomaknuto.
Dalí je to odmah znao.
naravno da ne postoji Bog
dok klečiš
ispred mašine za novac.
Damir Šodan
