Damir Šodan je pjesnik, prevodilac, dramski pisac, urednik, diplomirao je engleski jezik i opću povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je zbirke poezije Glasovne promjene (1996), Srednji svijet (2001), Pisma divljem Skitu (2009), Café Apollinaire (2013) i Unutarnji neprijatelj (u štampi), knjige dramskih tekstova Zaštićena zona (2002) i Noć dugih svjetala (2009), te Drugom stranom, antologiju suvremene hrvatske “stvarnosne” poezije (2010). Za dramu Zaštićena zona nagrađen je prvom nagradom za ex-Yu dramatičare u Beču (2000), a za burlesku Chic lit trećom nagradom na natječaju Marin Držić (2012). U prevodu je predstavio mnoge sjevernoameričke pjesnike (Charles Simic, Raymond Carver, Charles Bukowski, Richard Brautigan, Leonard Cohen i Frank O'Hara). Član je redakcija časopisa Poezija i Quorum u Zagrebu, a poezija mu je prevedena na dvadesetak jezika. Među ostalima uvršten je u američku antologiju New European Poets (Graywolf Press), francusku Les Poètes de la Méditerranée (Gallimard) i britanske World Record i A Hundred Years’ War (Bloodaxe). Član je Hrvatskog društva pisaca i hrvatskog PEN-a.
Odvojili smo nakratko ovog dragog Splićanina sa Haškom adresom od njegovih pjesama, drama, prevoda i bluesa, i razgovarali o svemu u miru svemira okrenuti tamnoj strani mjeseca.
astronaut: Kao Splićanina moram Vas pitati, otkud tolika koncentracija kvalitetnih autora na jednom mjestu, da li je to do mora, sunca i soli, ili pak fjake?
Šodan: Ne znam koliko su prirodni elementi poput “mora, sunca i soli” (baš kao iz onog Arsenovog prepjeva songa Sapore di sale Gina Paolija) doprinijeli razmahanosti splitskog književnog “đira”, a bogme i famozna “fjaka” je daleko od svakog kreativnog agensa, jer dovoljno je zaviriti u Anić-Goldsteinov Rječnik stranih riječi, pa vidjeti da “fjaka” signalizira “stanje oslabljene aktivnosti, pospanost obično izazvanu promjenom vremena ili potrebu za kraćim popodnevnim odmorom; (tal. fiacca”).
Malo ironiziram, ali kad je riječ o suvremenim splitskim piscima valja istaknuti da se radi o vrijednim i obaviještenim ljudima koji su narušavaju sjevernjački stereotip o “lijenim Dalmošima”. Lucić, Dežulović, Ivančić, Pavičić, Tomić, Baretić i Savičević-Ivančević za sobom već sada imaju dovoljno razgranate opuse da ih je uputno što prije digitalizirati, jer će u protivnom početi ozbiljno svijati police gradskih knjižnica (smijeh!).
Rekao bih prije da tolika koncentracija talentiranih autora svjedoči o jednoj bogatoj lokalnoj kulturnoj tradiciji, ali i kvalitetnom školskom sustavu. Naime, Split je tradicionalno imao dobre obrazovne ustanove, sve od austrougarskih preparandija, pa do šuvarovskih reformiranih srednjoškolskih centara od kojih su mnogi bili zapravo spretno mimikrirane gimnazije, tako da ste 80-ih u škverskim prostorijama mogli slušati predavanja iz latinskog, grčkog ili povijesti umjetnosti. Također, grad je uvijek imao svoju dnevnu novinu, nekoć Novo doba, a kasnije Slobodnu Dalmaciju. Imao je i kina, kazališta, kinoteku, knjižare i antikvarijate, brojne muzeje i Francuski institut s čitaonicom kao i glazbene festivale, potentnu punk i rock scenu, te nekoliko izdavačkih kuća poput elitistički nastrojenog Logosa iz 80-ih, čiji je urednik jedno vrijeme bio nitko drugi doli danas inkriminirani bivši premijer Ivo Sanader. Uzgred, najveći živući hrvatski pjesnik, Danijel Dragojević baš je u splitskoj Matici Hrvatskoj sada već daleke 1961. objavio svoju prvu knjigu. Isto tako, Split je imao kvalitetne javne intelektualce, sociologe i antropologe, slikare i arheologe, skladatelje i pjesnike poput Popadića, Marovića, Fiamenga, ali i kroničare gradskog života kao što je bio legendarni Miljenko Smoje. Svi ti ljudi i institucije su na svoj način pridonijeli kontinuitetu urbanog duha u okviru kojega ste se sasvim lijepo mogli formirati bez oslanjanja na velike regionalne centre poput Zagreba ili Beograda.
astronaut: Kako je bilo raditi sa Predragom Lucićem u biblioteci “Feral Tribune”, biblioteci koja nam, kao i matične novine, i dan danas nedostaje?
Šodan: S Predragom je sve bilo sjajno raditi, od bendova i omladinskih novina do ozbiljnih knjiga, naprosto zato jer je on sjajan čovjek, kojeg znam još od prvog razreda osnovne škole. Žao nam je, naravno, svima koji smo makar i periferno bili dio te konstelacije, što je “Feral” nestao, a s njim i biblioteka, koja je u svoje vrijeme dokazala kako i mala izdavačka kuća s dobrim estetskim kriterijima može itekako biti “velika”. Iako je ponekad izgledalo da plivamo u posvemašnjem eklekticizmu, vjerujem da bismo se, da je bilo vremena i mogućnosti, postupno isprofilirali u nekoliko zasebnih edicija. Smatram da su mnogi Feralovi naslovi bili u svoje vrijeme pionirski, i da su utjecali na brušenje literarnog ukusa tadašnjih naraštaja. Mislim tu prije svega na prijevodna izdanja Morrisona, Ferlinghettija, Carvera (…) Čak je i pokojni Boris Maruna, bivši disident i povratnik iz emigracije, koji i nije baš bio ideološki na “feralovskoj” liniji, s velikim oduševljenjem pozdravio naše izdanje Johna Fantea, Zapitaj prah, u prijevodu našeg prijatelja Voje Šindolića. Također, tu je i izvanredna, danas povijesno važna prepiska Mirka Kovača i Filipa Davida, kao i mnogi drugi zaista vrijedni naslovi.
astronaut: Radite već godinama kao prevodilac haškog Suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, pa se sigurno susrećete sa svakakvim informacijama. Kako se uspijevate relaksirati od tog djela Vašeg posla?
Šodan: Idem redovito na pilates i imam osobnog bankara, prekognicista i gurua (smijeh!). Naravno da postoji mogućnost, ako se duže vrijeme bavite “hard core” varijantom međunarodnog humanitarnog prava, da će vas određeni sadržaji poradi svoje težine pokušati u potpunosti uzurpirati, međutim upoznavanje s ljudskom prirodom na tako širokoj i dinamičnoj skali za eventualnog pisca ne bi trebalo predstavljati problem, već možda prije blagoslov zbog intrigantnosti materijala koji itekako potiče na razmišljanje. S druge strane, moram naglasiti da zbilja nije zabavno satima sjediti nasuprot nekoga tko je naprimjer svojom rukom u jedno popodne smaknuo sedamdeset ljudi, i pritom interpretirati svaku njegovu riječ. Jer ponekad vam se učini da Zlo zaista ima auru, baš kao i Dobro. U to sam ustvari sve više uvjeren, tako da mogu zaključiti da sam možda zahvaljujući Tribunalu prevalio zanimljiv duhovni put od agnosticizma do dualizma. Ali da se vratimo svakodnevnici, najveći izvor relaksacije mi svakako predstavlja moj “ekspat” blues band, The Downsizers, koji djeluje evo već šestu godinu, s tim što do dana današnjeg nismo imali dva člana iste nacionalnosti, što je činjenica na koju sam posebno ponosan.
astronaut: Da li „povijest kao žustra pipničarka (magistra pipae) zdušno briše svoju najbolju“ djecu?
Šodan: Naravno, pa nemojmo biti naivni. Zavirimo samo u djela velikih pesimističnih pisaca zapadne civilizacije, poput Shakespearea, Schopenhauera, Dostojevskog, Spenglera, Ciorana, Celinéa, Camusa ili Bukowskog i bit će nam odmah jasno da smo topovsko meso, najobičniji repromaterijal povijesti, to jest da smo tu da budemo pometeni. Čak je i Hemingway kazao da “sve dobre priče, ako dovoljno dugo potraju, završe u smrti”. Mnogi pjesnici su, poput Czesława Milosza ili Charlesa Simica, bili duboko podozrivi spram povijesti u kojoj su, barem kad je riječ o onoj 20. stoljeća, vidjeli isključivo slijepu rušilačku silu.
Za razliku od Hegela koji je povijest sto i kusur godina ranije doživljavao kao instrument realizacije apsolutnog duha, pa je tako zdušno navijao za Napoleona, iako bi ga, kako navodi francuski pisac Michel Tournier, njegovi soldati pri pohodu kroz Njemačku bili skratili za glavu, da nije imao podrum pun dobrog vina. Zadaća je umjetnosti, između ostalog, da ukazuje na manipulatorsku i ništavnu dimenziju povijesti, kako bi nas navela da kritički sagledavamo zbilju oko sebe.
astronaut: Svijet je zamijenio suštinu za formu, da li je ostalo i jednog “jedinog retka velike Baruchove Etike“ u njemu?
Šodan: Ponekad mi izgleda nevjerojatno da sam baš u Spinozinom gradu, Den Haagu, kako ga zovu Holanđani, proveo sada ukupno uzevši najveći dio života. Spinoza, takozvani panteistički monist, u čijem kvartu je danas ogranak “crvene četvrti”, bio je iznad svega racionalist u jednom posve iracionalnom razdoblju europske povijesti razdrtom bespoštednim vjerskim ratovima. Spinoza se danas računa za jednog od očeva Prosvjetiteljstva, a svojedobno je završio kao ekskomunicirani izopćenik, bruseći leće za egzistenciju, a sve poradi neortodoksnosti svojih ideja od kojih su neke, poput one panteističke koja negira kartezijanski dualizam duha i tijela, bile zbilja revolucionarne. Ukratko, bio je sjajna figura, nepotkupljivi pojedinac u vremenu zapjenjenih kolektiviteta, pa nije čudno da je Gilles Deleuze za njega rekao da je “princ filozofa”.
Baruch Spinoza (1632-1677) se rodio u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata, koji je počeo kao sukob protestanata i katolika, da bi se potom rasplamsao u sve-europski konflikt u kojem je stradala gotovo polovica stanovništva Njemačke, a Nizozemska dobila samostalnost. Pitanje razumijevanja Spinozinog pogleda, čak i ako nismo zavirivali u njegovu Etiku, pitanje je pronicanja u slobodu individualnog glasa i njegovog neotuđivog prava na interpretaciju zbilje, ma što ona u ontološkom smislu predstavljala. Ili kako sam Baruch veli: “Nastojao sam se ne podsmjehivati ljudskim djelima, ne mrziti ih, već razumjeti”. Mislim da je baš taj njegov poriv za razumijevanjem ono što ga čini bliskim ovom našem kaotičnom vremenu.
astronaut: Između ostalog, preveli ste Knjigu čežnje Leonarda Cohena. Moji sateliti odašilju signal da pripremate prijevod cjelokupnog Cohenova opusa? Da li je ta akcija pri kraju?
Šodan: Nažalost, ili nasreću, nije riječ o cjelokupnom opusu, već o izabranim pjesmama od 1956. (kada je Cohen objavio prvu zbirku poezije Usporedimo mitologije) pa do 2006., kada je izašla njegova posljednja zbirka Knjiga čežnje. Doduše, izbor od 415 pjesama čini se više od običnog odabira i pretendira da zaokruži autorski opus. Bilo kako bilo, Naklada Vuković-Runjić iz Zagreba upravo je objavila Lijek za ljubav (izbor iz poezije, 1956-2006) Leonarda Cohena u mojem izboru i prijevodu. Osobno smatram da je Cohen jedan od najznačajnijih umjetnika 20. st., uz bok Picassu ili Dylanu, o čemu najbolje svjedoči njegova skora ali višegodišnja, potpuno rasprodana, svjetska turneja. Riječ je ne samo o književniku, pjesniku, već i o mistiku starog kova koji je usto stekao i naslov budističkog svećenika, pri čemu nije izgubio smisao za humor. Kao što sâm Cohen kaže, njegov opus čine pjesme za “ljude slomljenog srca”, a takvih je u današnjem svijetu sasvim dovoljno za pristojnu sljedbu. Netko je lijepo primijetio da su njegovi koncerti nešto poput sekularne religiozne svetkovine sa živom muzikom. Dojmljiv tekst o tome kako se može doživjeti Cohen u našoj sredini napisao je prije par godina pjesnik Marko Tomaš nakon “Jikanovog” (Cohenov budistički nadimak koji znači “tihi”) koncerta u pulskoj Areni.
astronaut: Ukoričili ste antologiju suvremene hrvatske “stvarnosne” poezije 2010. Da li su današnje generacije mladih pjesnika kvalitetom na dobrom putu da budu u nekoj novoj antologiji?
Šodan: Lijepo mi je prije par godina u New Yorku savjetovao poznati prevoditelj i urednik Eliot Weinberger, da se okanem sastavljanja antologija, ako ne želim ostati bez svih svojih književnih prijatelja. Govorio je to iz iskustva jer mu je njegova važna i referentna antologija American Poetry Since 1950 donijela više neprijatelja negoli prijatelja. Svejedno, mislim da ću se, osokoljen kontroverzama koje su pratile Drugom stranom (smijeh!) možda ipak upustiti u još jedan sličan projekt, a to je sastavljanje antologije hrvatske “rodne” poezije, ili poezije suvremenih hrvatskih pjesnikinja. Njihova zapostavljenost najbolje govori o tome koliko smo patrijarhalno i mačističko društvo. Naprimjer, jedan Dragutin Tadijanović je uspio pod vrlo stare dane dočekati da ga pod mondenskim svjetlima reflektora šopaju kojekakvim delicijama, dok mu u krilu sjede talijanske starlete, da bi istovremeno Vesna Parun skapavala u bijedi, posve ignorirana. Što se tiče hrvatske poezije, ona je i dalje kvalitetna, o čemu svjedoče prilozi koji tromjesečno pristižu u časopis Poezija, a pokojni Tomaž Šalamun povjerio mi je više nego jednom da je hrvatska pjesnička scena “jedna od najjačih na svijetu”, a on je bio netko tko je svijeta itekako vidio. Koliko god da je to možda donekle i istina, istina je također i to da, kao i svi mali narodi, patimo od pomanjkanja kriterija, pa nam se tako “malima” sva naša dostignuća ponekad čine neizmjerno “velikima”, što je kad se čovjek malo odmakne sa strane jedna gotovo dirljivo karikaturalna situacija.
astronaut: Da li se isplati pisati angažiranu poeziju? Napisali ste „i da se angažiranu poeziju više ne isplati pisati jer je od nje učinkovitiji Glassex Multiuso kupljen u Mercatoneu“! Izgleda da nas korporativni kapitalizam gazi krupnim koracima.
Šodan: U tom kontekstu, vrlo mi je dojmljiv bio nastup američkog pjesnika čileanskog porijekla Daniela Borzutzkog koji sam gledao ove jeseni u stožeru fondacije časopisa Poetry u Chicagu, gdje sam gostovao na jednom festivalu, baš zato jer je bio toliko upadljivo ljevičarski intoniran, sa sve otvorenim stihovanim atacima na CIA i FBI, zbog njihove politike u Latinskoj Americi, pa sam se spontano zapitao gdje li je nestala “angažiranost” regionalnih pjesnika i poezije uopće? Ispada da smo umjeli biti angažirani samo u vrijeme kad je to bilo savršeno oportuno i nije sa sobom povlačilo nikakav rizik. Lako je bilo u komunizmu biti ljevičar, pogotovo ako vas je uokolo vozikao komitetski auto s crvenim tablicama, ali postavlja se pitanje kako se pozicionirati danas, jer kao što upravo zaključismo: “korporativni kapitalizam gazi krupnim koracima”! Mislim da je najbolji gerilski pristup, a on znači isisavanje što većih sredstava od bankara i kapitalista za kulturu koja se potom transformira u instrument društvene kritike. Meni je apsolutno prihvatljivo kako ovih dana marksist Yanis Varoufakis izvlači velike pare za svoja predavanja od korporativnih mogula, kao kakav suvremeni Robin Hood, da bi onda po njima otvorio baražnu vatru iz svih oružja, figurativno govoreći, naravno. Ali piscima i intelektualcima ipak ne treba previše vjerovati, jer Julien Benda nas je još 1927. upozorio u studiji Izdaja intelektualaca da potonji često znaju podleći sirenskom zovu vladajućih ideologija gubeći moć kritičkog prosuđivanja kad su politička (i vojna) pitanja na tapetu. Moram reći da smo tom smislu ovdje u regiji otišli još korak dalje, prisjetimo li se da su neki od tvoraca nacionalističke histerije, pogotovo na srpskoj strani, bili baš intelektualci: romanopisci, šekspirolozi, psihijatri, filozofi i režiseri, pa kako onda zamjerati nekim zapadnim filozofima poput Alaina Badioua zalaganje za politiku nemiješanja na Balkanu (za razliku od prointervencionistički nabrušenih Bernarda Henrija-Lévya ili Žižeka), premda je međunarodna intervencija u Bosni, da se kojim slučajem dogodila, vjerojatno mogla spasiti tisuće života.
astronaut: Možemo li uskoro očekivati Vašu novu zbirku poezije?
Šodan: Mislim da ću uskoro pokušati objaviti knjigu “u američkom stilu” (smijeh!), znači zbirku izabranih i novih pjesama, kako bih obilježio dvadeset godina javnog rada, jer sam prvu knjigu objavio 1996. Radni naslov te nove-stare knjige je Unutarnji neprijatelj. Također, radim i na zbirci haikua, Gavran, Buddha, Yamaha, ali to će još po svoj prilici neko vrijeme potrajati. Inače, uredio sam nedavno za ediciju časopisa Poezija, knjigu slovenskog pjesnika Brane Mozetiča, Nedovršene skice jedne revolucije, koja je upravo u tisku.
astronaut: Pored poezije Vaš dramski opus je također nezanemariv. Da li svoju kreativnost nadopunjujete radom na ta dva različita umjetnička izraza?
Šodan: Može se i tako gledati, ali mislim da je prije svega riječ o pragmatičnom pristupu određenim temama, jer neke priče da bi se uvjerljivo prezentirale traže naprosto drugačiji format. Ali drama i poezija su neraskidivo vezane, kako je još lijepo primijetio Aristotel u svojoj Poetici. Za mene je jedno i drugo, da parafraziram Jacksona Pollocka, action writing ili “akcijsko pisanje”, zato jer je pjesmu, kao i prizor iz drame, moguće napisati tijekom jedne sjedilačke sesije, dok romani iziskuju od pisca da duže vrijeme živi konfiniran u ograničenom prostoru prateći i nadograđujući likove i zbivanja. Također, briga za jezik na nivou svake rečenice je u oba roda odnosno žanra, jako važna. Iznimno mi je drago da je moja burleska Chick lit prošla 2013/14. jako dobro u BiH, i to zahvaljujući angažmanu glumaca sa obje mostarske obale, tako da je ostala upamćena kao rijetka “svemostarska” manifestacija, iako je nositelj projekta bio HNK. Uspjeh te predstave najbolji je dokaz da nas kultura može povezati bolje od bilo koje političke opcije.
astronaut: Veliki ste zaljubljenik i u muziku. Imate band Downsizers i objavili ste album Sitting on the top of the world ! Kakvi su vam daljnji planovi u vezi sa muzikom?
Šodan: Nastojat ćemo i dalje svirati što više uživo, jer smo pokazali da možemo biti dobar klupski bend, a ne samo studijski “zamorci”. Međutim, vjerojatno ćemo početi snimati i novu ploču, jer već imamo dosta originalnog materijala. Ako bude sreće i uspijemo prizvati odgovarajuće goste, mogao bi ispasti raznovrstan roots album sa naravno dosta bluesa, ali uz ponešto jazza, gospela, folka i čak honky-tonk countryja. Za sada je kao djelo-u-nastajanju naslovljen starim klasikom Big Bill Broonzyja, Keys to the Highway. Problem je što nas u proširenom sastavu ima između šest i osam, tako da je teško uskladiti termine, tim prije jer polovicu benda čine profesionalni jazz muzičari, pa moraju neprestano svirati da bi živjeli, dok mi ostali, kako bi rekao naš pjevač iz Bejruta, Marc Choucair, “živimo da bi svirali”!
astronaut: Ako je uopšte moguće odgovoriti na ovo pitanje, koja muzika je na Vas najviše uticala?
Šodan: Jest, teško je odgovoriti, ali moramo odnekud početi, pa bih rekao u prvom redu stari blues, Robert Johnson, Blind Lemon Jefferson (kakvo predivno ime!), Muddy Waters, Willie Dixon, Mose Alison, zatim rock, sve od Beatlesa, Dylana, Stonesa, Kinksa, Velveta, Doorsa, Creama, Banda, Hendrixa, Zappe, CSNY i Grateful Deada do Joy Divisiona, Costella, REM-a, Cavea, Clasha i Smithsa. Ali tu su i lo fi country i autorski rock, s posebnim osvrtom na recimo australsku scenu 90-ih, gdje je bilo sjajnih tipova poput Davida McComba iz Triffidsa, ili izvanrednog dvojca Robert Forster / Grant McLennan iz The Go-Betweensa. Također, jako volim i jazz, sve redom od Jerry Roll Mortona do Milesa Davisa, Johna Coltranea, Mingusa i Chet Bakera, a posebno sam privržen hard-bopu, to jest katalogu legendarne etikete Blue Note, na kojoj još uvijek izlaze izvanredne ploče. No nije mi stran ni free jazz Ornetta Colemana ili Cecila Taylora, niti pak konkretističke egzibicije gitaristâ Marca Ribota ili Derka Baileyja. Dakle, sve u svemu, jedna estetička bulimija.
astronaut: Koje bi pisce ili knjige preporučili čitaocima astronauta?
Šodan: Od onoga što sam u skorije vrijeme čitao svakako bih preporučio romane Područje bez signala Roberta Perišića, Yu Puzzle Rade Jarka, i Sedam strahova Selvedina Avdića. Također, bez iznimke sva djela sjajnog engleskog pisca Geoffa Dyera, koji mislim da u nas još nije prevođen. Tu su naravno i nezaobilazni Roberto Bolaño, Slavoj Žižek, Michel Houellebecq, H. M. Enzensberger i E. M. Cioran, koje uvijek mogu čitati, kao i najnovija književna “akvizicija”, sjajni španjolski pjesnik Leopoldo María Panero, koji je prošle godine umro u ludnici na Kanarskom otočju. Volim čitati i djela književnih prijatelja iz cijelog “regiona”, autore kao što su Tomica Bajsić, Zvonko Karanović, Milena Marković, Igor Marojević, Jurij Hudolin, Daša Drndić, Slobodan Blagojević, Igor Štiks, Ivica Prtenjača, Dorta Jagić, Olja Savičević-Ivančević, Ana Brnardić i last but not least Mehmed Begić.
