The wife: Zasjenjenost velikima

Jedan od mojih favorita među kandidatima za Oscara 2019. drama je The wife autora Björna Lennarta Rungea. Glenn Close i Johnatan Pryce su u glavnim ulogama. Film raskrinkava stav da su krugovi visoke kulture lišeni prizemnog i prijetvornog mentalitea koje najčešće nalazimo kod onih koji polje umjetnosti doživjavaju kao poligon za ispumpavanje vlastitog ega, pri tome projicirajući vlastitu ograničenost na druge u nesoviještenoj nadi da to njihovo neće prepoznati kao takvo, nego kao odraz veličine za koju ne mogu podnijeti da prođe nezamijećena.

Joseph Castleman je upravo takav karakter. Oličenje je narcisoidnosti, čulne nezasitnosti u kasnoj životnoj dobi, licemjerja, egoizma visokog stupnja koji se prelamaju preko njegove supruge Joan, žene u sjeni pune potisnutog bijesa, žrtve vlastite inteligencije, čijim talentom se okoristio njezin muž. Zanimljivo je što su glavni akteri treće životne dobi, nepopularne za ovakve interesne sfere.

Kada prima Nobela za književnost, nagradu zasluženu njezinim radom, drži patetični govor u kojemu je predstavlja kao svoju „bolju polovicu“. Sin David također je podmuklo predstavljan kao polovan pisac, rođenje kćerinog djeteta dakako ne može dobiti pravi značaj pred senzacionalizmom i luksuzom u čijim povlasticama nezasluženo uživa lik odbojnog Castlemana koji ne prihvaća išta manje od bivanja u centru pozornosti, a realno nije kapacitet za išta više od toga. Velik dio tragike takvih likova u njihovoj je ograničenosti koja blokira mogućnost da im se ukaže na postupke kojima guše i toksiciraju odnose i okolinu. Oni će to uglavnom protumačiti kao atak na osobni račun, bespotrebnu potrebu za zamjeranjem. Tako i Castleman ne razumije Joanein bijes što je ona godinama mukotrpno pisala romane za čiju je slavu pobrao zasluge, ako je, zaboga imala tu privilegiju da piše i živi pokraj mora, a i on ju je toliko puta izmasirao. Takvo ponašanje gledatelja baca u nedoumicu radi li se o nedostatku inteligencije da se shvate elementarne stvari, ili pak o bezobrazluku. Nedostatak inteligencije ili bezobrazluk, ili pak oboje, kao i kič od najmanjih gesti do čitavih izvedbi međuljudskih odnosa, ono je što kod Joane proizvodi gorčinu. Gorčina kulminira u protest kada Castleman ubire bodove na vlastiti račun predstavljajući sebe kao maksimalno obzirnog, posvećenog i zahvalnog muža lažno i jadno isitičući ulogu svoje žene. Joane ustaje od stola, sudara se s osobljem koje posložuje hranu koja se našla po njezinoj haljini, unoseći tako profani element u sakraliziranu ceremoniju. Taj protest se nastavlja u nešto rezigniranijem tonu kada Joane došavši u sobu izjavljuje da samo želi da skinuti haljinu. Ta haljina je metonimija svega nju/ nas pritišće i zarobljava. Castleman, naravno, kao pravi sofisticirani intelektualac, pokušava njezino nezadovoljstvo riješiti intimnim nasrtanjem na nju.

Nije teško simbolički povezati The wife s bavljenjem žena u sjeni muževa, ali i kozmičke nepravde uopće. Pogotovo ako su nam poznati primjeri spisateljica Sylvije Plath, Sidonie-Gabrielle Colette, kemičarke Marije Curie i drugih. Osim što ukazuje da nepravde nisu uvijek javne i transparentne, film se ne iscrpljuje u feminstičkom angažmanu upravo zato što svako malo upozorava na to koliko su međuljudski odnosi kompleksni. Joane je svjesna svog stanja i ne dopušta mu da njezina ljudskost potpadne pod njega. Svjesna je da je sama pristala na svoj usud od onog razdoblja kad je pala na Castlemana kao svog profesora s koledža za žene pa sve do trenutka kada umire u hotelskoj sobi prije čega mu izjavljuje ljubav. Joane je karakterno snažna i samosvjesna žena. Njezina se zrelost očituje u ona prihvaćanju Castlemana kao moralnog invalida. Čak nakon njegove smrti izričito odbija da njegov biograf baci ljagu na njegov talent. Ne nalazi zadovoljstva ni u rušenju slike o sebi i pokojniku kao skladnom paru koju joj iznosi stjuardesa u avionu u kojemu obećava Davidu će njemu i njegovoj sestri ispričati pravu istinu. Izdiže se iznad ljudske niskosti kao avion iznad oblakau zadnjoj sceni.

Šima Majić

Share