Budistička vremenska prognoza
jezero Qionghai, Xichang, Sečuan
tamne sjene
nad planinskim lancem.
kukuruz
povijen vjetrom
blago je nasmiješen.
premda vrtlog
u oku
usplahirenog fazana
ukazuje
na dalekosežne
promjene.
kako klimatske –
tako i društvene.
jaka ciklona
prijeti ciklami
u pandinim
zubima.
zacakljena rosom
riža ciči
kao glodar
u mišolovci.
mosuri monsuna
među laticama
bugenvilije
signaliziraju val
nadolazeće hipertenzije.
za koju neće biti spasonosne pilule.
pred vratima bogomolje
kriješte
uznemireni majmuni.
zbog čestih pljuskova
spaljivanje bližnjih
pokojnika
odgađa se do daljnjega.
Lou Reed
tko je mogao misliti
da ćeš jednog dana završiti na plaži
u otmjenom Hamptonsu
vježbajući tai chi –
mašući oprezno rukama
kao da su krila jeftinog, visokotiražnog
Jonathana Livingstona.
vječni uličar s diplomom
iz humanistike
bio si tek čovjek koji čeka svog čovjeka,
žutog hepatitičnog proroka
sa zjenama orošenim kao kocke leda
u izbrušenom kristalu škotskog viskija
što tako lijepo zvecka serviran
s tri reska akorda.
jednog savršenog dana na Petoj aveniji
vidio si Nico i njene staklene sestre
kako stoje na kiši u štiklama
sa svastikama u očima
i mlate se pokislim božićnim poklonima
da bi u trenutku spoznao
da više i nemaš kome pružati
te sjajne crno lakirane nokte
razroke rokenrol životinje.
jer Andyjevu će bananu
na 33 1/3 okretaja
zauvijek guliti pogrešna
televizijom i reklamama sluđena svjetina
i više nitko neće imati petlje
zidati pop-art Tvornice
i praviti onako lude bendove
s nordijski hladnim naci-starletama
i raštimanim feedback-om
velških električnih viola.
ali ti si još kao student ludog Delmorea
naučio da odgovornost za avanturu s riječima
počinje već u snovima
i da se pijanci i đankiji New York Cityja
nemaju čega ni koga plašiti
osim možda tek dalekog i mrzlog Stockholma
gdje više nitko živ ne puši
i gdje sve baš sve tako besprijekorno
funkcionira.
Elliott Smith
Eleanor Rigby
je podigla zrnce riže
u crkvi nakon vjenčanja,
otpuhnula ga
i stavila u usta,
a onda lijepo pljucnula
niz grlo
nauljene cijevi.
nedugo zatim
malo crno sunce
polako se zakotrljalo
Bulevarom sumraka
da bi nakon trideset godina
stiglo u Echo Park
i zveknulo o zid
ispod tvog prozora.
razumljivo je onda da si nominaciju
za Oskara
za bipolarno žongliranje
primio onako kulerski,
u bijelom smokingu,
nepočešljan i mrtav-hladan
kao da je kazna
za pogrešno parkiranje.
Hankova soba
dragi sine,
dao sam ti ime
po velikom piscu,
da ne bi cijeloga života
hodao svijetom
kao „mali čovjek”,
koji
želi preko crte, preko crte želi,
želi ali ne sme…
hoće li trik uspjeti,
ostaje da se vidi, ali moraš znati
da nisam Mandrak, Batman, Merlin, Superman,
a ni Gurdjieff niti Harry Potter,
već najobičniji
„osjemenjivač”,
a oni su svugdje isti,
od prebogatog Manhattana
do sirotinjske Obale Slonovače –
znam da je jeftino,
ali reći ću –
voli te tata.
Damir Šodan
Izbor iz zbirke poezije UNUTARNJI NEPRIJATELJ, izdavač Naklada Vuković – Runjić, Zagreb 2018.
Albatross (za Predraga Lucića, kauč verzija)
