Sven Popović: Noćni leptiri IV

9.

Rekli su ti da su zidovi tamo bijeli, ali činili su ti se žutima. U sobi se čulo ili si mislio da se čuje trčkaranje žohara, lepetanje sitnih krila, gotovo da si osjetio kako ti lupkaju o kožu, a zidovi i stropovi bili su oslikani vlagom prikazujući stvaranje i kraj svijeta, pukotine su ispisivale apokrifna evanđelja i uputstva za pradavne, krvave obrede.

Rekli su ti da će samo obaviti nekoliko pretraga, da nije ništa ozbiljno, ali osjećaš kako strana koža pritišće tvoju kožu, zglobove i gležnjeve ne osjećaš već nekoliko sati. Pukotine omeđuju vlažnu površinu, slike postaju žive, kreću se, kazuju ti priču.

Vidiš grad, diže se, širi, prelazi preko rijeke, preko rijeke prelaze štakori, kote se, zatim gore građevine, i opet se uzdižu, masivnije, moćnije, grad diše, vibrira, čini ti se kao da će stjenke popucati, grad će iscuriti po tebi, zatim vidiš kako nakazna krila omeđuju grad.

I onda još jedan grad, grad unutar grada, širi se poput raka, inficira, nagriza, mrlje postaju tamnije, obrisi sfumato, nejasni, ali sasvim sigurno skriveni, zlokobni, nevidljivi gotovo pa svakome. Treseš se, usta su ti suha, grlo ti gori, ostatak tijela drhti od hladnoće, osjećaš mrlju, mrlju koja ti se slijeva niz međunožje, trenutnu toplinu, zatim smrad. Želiš vrištati, napinješ glasnice, glasa nema, tek lobotomizirano grgljanje.

Najednom žarka svjetlost ispunjava prostoriju, grad se povlači, čuješ glasove, ne možeš razlučiti što govore, ali govore o tebi, da, siguran si, sigurno govore o tebi. Metal ti probija kožu, osjećaš kako ti ubrizgavaju slatki zaborav, uskoro toneš, toneš u grad, onaj drugi grad, grad unutar grada.

Nije u stanju da ga se ispita – čuješ i izgubiš se u mračnoj, vlažnoj ulici.

Glas, prvi: Igračka ne valja.
Glas, drugi: Neočekivano.
Glas, treći: Svejedno, ovo neće da nas okalja.
Glas, drugi: Očekivali smo da će dulje trajat.
Glas, prvi: Nećemo se zbog nje kajat.
Glas, drugi: Onaj sa šeširom je zabadalo.
Glas, treći: Bolje da ga ne taknemo.
Glas, drugi: Valjalo bi da ga maknemo.
Glas prvi: Ne, nije došao taj čas.
Glas, drugi: Previše njuška taj njurgav pas.
Glas, treći: Bilo bi suviše jasno.
Glas, četvrti: Odjeknulo bi glasno.
Glas, prvi: Što nam je onda činit?
Glas, drugi: Trebalo bi ga uklonit.
Glas, četvrti: I kome glavu poklonit?
Glas, prvi: U pravu je naš brat.
Glas, treći: To započelo bi rat.
Glas, četvrti: Onda čekajmo.
Glasovi, prvi, drugi i treći: Hajmo.

(tišina, zatim mesnati lepet, zatim opet tišina)

10.

Nije u stanju da ga se ispita – kaže mi ženska u kuti.
Da, toliko mi je jasno – siroti se Anton popišao u gaće, a po smradu sam zaključio da mokraća nije jedino što je izbacio iz sebe. Trzao se, bio je privezan za krevet, ako tu mršavu konstrukciju uopće možemo i nazvati krevetom. Taj pothranjeni madrac na nosiljci bila je jedina stvar u prostoriji izuzev blještavog svjetla. Zidovi su trunuli, ne samo ovdje, nego u cijeloj jebenoj ludari. Ludnica Vrapče kao da nije bila opremljena od doba careva, valcera i oficir-brkova. Ne samo da je oprema gotovo identična, nego i metode, poprilično sam siguran da je jedan dio ustanove jezovito tih samo zato što je to odjel lobotomiziranih. Svjetlost je bila sporadična, mjestimice epileptična, mjestimice lijena i blijeda, mjestimice suviše žarka, kao da je svjetlost bila kod za određene odjele. Možda i je. Bolnicu su prožimali krici, miris dezinfekcijskog sredstva pomiješan sa svim vrstama tjelesnih izlučevina. Želudac mi se okreće. Meni. Onom koji je jučer mrtav-hladan gledao frajera kojem je metalna šipka bila nagurana kroz šupak.

Takav je bio kad ste ga pronašli? – upitam, najednom željan cigarete, ako ništa samo da prekrije druge mirise.
Kad je nađen, da – ispravi me bijela kuta.
Vrtim kroz bilješke – Pronađen je nedaleko odavde kako hoda u krug i ponavlja riječ „cvijeće“, dakle?
Aha – popravila je mačkaste naočale. Zgodna mala. Kasne dvadesete, rane tridesete, plava kosa u repu, lice bez pretjerano mnogo šminke.
Tko ga je našao?
Žena koja je išla po dijete u vrtić.
Imate izjavu?
Poslat ćemo vam je.
I?
Što i?
Što mu je? – upitam.
Psihoza.
Zakolutam očima – Dobro, lutko, toliko je i meni očito.
Podigne obrve – Lutko? Slušaj, mrcino, nije ti ovo crnobijeli film.
Detalji, doktorice – pogledam joj značku – Stogov.
Psihoza je vrlo vjerojatno uzrokovana ili nedavnom traumom ili nedostatkom sna. Ili oboje.
Znate li…
… kad će se oporaviti? Ne. Trenutno ga liječimo povećom dozom antipsihotika, vjerojatno ćemo mu pustiti i malo krvi.
Drago mi je čuti da se i dalje držite metoda vaših pradjedovih pradjeda.
Puštanje krvi učinkovita je metoda…
… za najsporije ubojstvo na svijetu, da, slažem se.
Namrštila se – Predlažem Vam da se bavite svojim poslom inspektore.
Trudim se, ali nikako da posiječem šumu upitnika.
Ako Vam ikako drukčije možemo pomoći…
… bojim se da ne – nagnuo sam šešir – Javljajte mi kako jadnik napreduje. Svaki dan – pružio sam joj svoju vizitku, ona mi je pružila svoju – Adio.
Doviđenja, inspektore.

Okrenuo sam se i krenuo prema izlazu. Dakle, Anton nestane, pa nestane i Basariček. Isti dan nađemo mrtvog Basaričeka i prošvikalog Antona. Moguće da je slučajnost, ali radije bih počeo tražiti poveznice između te dvojice i ta dva događaja. Još čekam izvješće tehnomanata vezano za šipku. Nakon nekoliko minuta ustanovio sam da ne znam gdje je izlaz. Osvrnuo sam se i pošao istim putem kojim sam došao. Zamolit ću Stogovicu da me isprati. Hodnik epileptičnog svjetla, zatim hodnik slabašnog, ne, žarkog svjetla. Ili je ipak bilo slabašno svjetlo? Ovog se hodnika bez svjetla pak ne sjećam. Dobro, možda bi bilo najbolje da je nazovem. Vadim mobitel. Nema signala i boje ekrana se miješaju.

Sjajno, sad mi je i mobitel prošvikao. Spremam ga u džep. Zapalio sam cigaretu. Plamen je osvijetlio zidove. Nešto mi je zapelo za oko. Koristim upaljač da osvijetlim zid. Na zidu je mrlja. Dobro, da, ovdje se na svim zidovima nalaze mrlje, ali ova se isticala. Mrlja je izgledala kao procvjetali leptir Rorschach testa. Bila je vlažna. Širila se, gotovo da je disala. Djelovala je živo. Odmaknuo sam se i instinktivno posegnuo za pištoljem. Da, mrlja se širila, kao da se nešto unutar nje krčkalo.

Koji vrag? – promrmljah.

Sad je već bila kojih pola metra u promjeru, njena je površina bila sve napetija, kao da je riječ o kakvoj opni. Nisam htio saznati što je s druge strane te opne, ali nisam se mogao pomaknuti, nisam siguran je li u pitanju bio strah ili morbidna znatiželja. Kad je promjer dosegao gotovo metar vidio sam kako opna bubri, dugački, crni prsti htjeli su van, naprezali su crnu površinu koja je polako pucala, a uskoro se na sredini naziralo i nešto što bi moglo biti lice. Opna je počela pucati. Uspio sam se odmaknuti i do kraja izvući pištolj.

Korak po korak kretao sam prema hodniku sa svjetlosti, ali što je kreatura više izlazila, to je mrak bio gušći, gotovo da sam ga mogao osjetiti u ustima. Opna je puknula, a stvorenje koje se našlo preda mnom bilo je dvonogo, visoko, tanko, boje mraka, s krilima čiji se oblik stalno mijenjao, širila su se kao mokra tinta na papiru. Krenulo je prema meni. Opalio sam metak. Pogodio sam to nešto u prsa. Nastavilo je hodati prema meni i pomalo je dramatično, barem ako se mene pita, raširilo krila tako da su milovala zidove.

Njuška. Njurgav. Pas – obratilo mi se ledenim, monotonim glasom od kojeg sam se naježio.
Što si ti, moljac na steroidima? – opalio sam još jednom, pogodio ga u glavu, jedva da je trznuo. Ruke su mi se počele tresti.
Moramo te uklonit, nekome glavu poklonit.
Mrak kao da mi počeo stezati prsni koš, ispalio sam šaržer, okrenuo se i potrčao. Tama kao da je prožela čitavu bolnicu, tlo je bilo ljepljivo i sve teže sam se kretao, njegov glas kao da je dolazio iz svih smjerova – Moramo te uklonit, nekome glavu poklonit – riječi su se počele preklapati.
Alo! Upomoć! – vikao sam, potpuno izbezumljen. Odjednom je stvor bio preda mnom – A u kurac. Koračalo je prema meni, opet sam se okrenuo i zabio u zid. Korak po korak, približavao mi se, mrak me gušio, nisam se mogao kretati, krakovi od mraka kao da su me zategnuli za zid. Htio sam se sjetiti lica svoje žene, ali iz nekog razloga pred očima sam vidio jedino Majdu i taj jebeni ljubičasti ruž.

Njuška. Njurgav. Pas – bio je tek nekoliko koraka dalje i pružao je ruku prema meni kad se najednom upalilo svjetlo, stvorenje je kriknulo i posrnulo unatrag. Tamu kao da je netko isisao, kao da curila niz odvod, a jebeni je kukac iščezao zajedno s tamom, najednom tanji od sjene. Stajao sam tako u hodniku treptave svjetlost, preznojen, zadihan. Odlučio sam se strateški onesvijestiti, a kada sam konačno otvorio oči, dočekalo me ružno lice.

O, zdravo, šefe – rekao sam.
Crnjak, jesi ti u potpunosti poludio? – upita me Lovriček. Empatija mu nikada nije bila jača strana.
Dobro sam, hvala na pitanju, kako ste Vi?
Ispraznio si cijeli jebeni šaržer po zidovima?
Da, upravo sam jedva izvukao živu glavu, hvala na brizi.
Ma o čemu ti? Kažu mi da si pucao kao pomahnitali revolveraš, prestrašio si gomilu pacijenata, trebalo je nekoliko zaštitara da te se obuzda, bolnica prijeti tužbom…
… pogledaj snimke, neko se stvorenje pojavilo, napalo me – uspio sam prozboriti, još uvijek mi se mantalo, osjećao sam mrak u grlu i plućima – Sve je bilo mračno, a zatim je to nešto nestalo.
O, bogovi, izgubio si jebeni razum – Lovriček se uhvatio za glavu.
Pogledajte sigurnosne kamere.
Ovdje nema sigurnosnih kamera.
Ludnica bez sigurnosnih kamera?
Nemaju para. Kao što ni policija nema para za duge parnice i odštete, Crnjak.
Ti mene zajebavaš. Molim te mi reci da me zajebavaš da ovdje nema nijedne jebene sigurnosne kamere.
Ne skreći s teme. Što se jebeno dogodilo?
Rekao sam ti.
Napalo te neko stvorenje?
Da.
Kakvo stvorenje?

Opisao sam mu stvora i što se zapravo dogodilo, što sam vidio i što sam osjetio. Neko me vrijeme zabezeknuto promatrao. Zapalio sam cigaretu unatoč njegovom negodovanju. Ne znam mnogo psihičkim poremećajima, no poprilično sam siguran da nisam poludio. To, doduše, svaki luđak misli za sebe, ali i dalje sam osjećao ljepljivi miris mraka u nosnicama. Znao sam da mi Lovriček neće vjerovati. Ne bih ni ja njemu vjerovao da mi počne bulazniti o velikim moljcima.

Dakle, napao te antropomorfizirani moljac.
Ideš, ti znaš riječ „antropomorfizirani“.
Crnjak, ne jebi i odgovori mi. Napao te divovski moljac?
Aha.
A da ti ostaneš ovdje neko vrijeme?
Otpuhnuo sam kolut dima – Nemoj se ni šaliti s tim.
Ne mogu te ovakvog imati na slučaju. Jebote, jel’ se čuješ?
Što mi hoćeš reći?
Neću te službeno maknuti sa slučaja, ali kao prijatelj ću ti predložiti da odmoriš nekoliko dana, nekoliko tjedana možda, očito si malo ispalio na živce. Neću nikome reći o ovome incidentu. Uzeo sam ti službeno oružje, značku i dalje imaš – krenuo je izaći – Odi doma, Crnjak.

Nisam mu ništa rekao, nije se imalo smisla prepirati. Ostao sam ležati nekoliko trenutaka i zatim sam i sam izašao. Službenici ludare sklanjali su pogled. Srce mi je kucalo kao da mi je netko ubrizgao adrenalin koji je predugo odstajao. Zazvonio mi je mobitel. Nepoznat broj.

Crnjak – javio sam se. Nitko se nije odazvao – Halo?
Jesam li dobila inspektora Crnjaka? – ženski glas, zvuči mi poznato.
Ne, dobili ste vodoinstalatera Crnjaka, da, inspektor Crnjak na telefonu.
Majda ovdje.
Druidova butra – podbodem.
Druidova djevojka.
Što mogu učiniti za tebe, gospodična? – opet je ušutjela – Gospodična?
Druid je nestao.
Druid je nestao – ponovio sam.
To sam i rekla.
Kako? Što se dogodilo?
Hajde da se nađemo, da ne govorim preko telefona.
Može.
Klub Iškariot za četrdeset i pet minuta?
Važi – nisam znao zašto sam pristao. Mogao sam joj reći da sam na godišnjem i da me zaboli uho za nju i njezinog žigolo-dečka i njihovu progresivnu zajednicu.

Poklopila mi je. Opet sam zapalio. Dobro sam poznavao Iškariot.

11.

Večer je zatočena u hladnim kutovima kluba, s naopakdrva kapale su srebrnaste kapi natečenog Mjeseca i isplaženi su ih jezici, kojih je bilo manje nego što ih obično bude za vikend, čekali. Naopakdrvo je još uvijek bilo enigma i Arkani i cehu tehnomanata. Korijenje se nalazilo na površini, a kvrgavo, sasvim crno deblo i granje u podzemlju. Stablo bi preko korijenja upijalo mjesečinu, a bijelo bi ga lišće pretvaralo u kapi slatkog narkotika za koje bi klijenti Iškariota skupo platili ne bi li plazili pod stablom i kušali nektar. Golemski je džez kombo svirao. Bakreni model bio je najveći, bubnjar, jednostavni se bubnjarski set pružao pred njim, a četiri mehaničke ruke davale su ritam, poput nogu osakaćenog, uspaničenog pauka. Drugi je također bio krupan, žarke i ispolirane crvene boje, s kontrabasom ugrađenim unutar torza, dvije tanke ruke prašile su neljudskom brzinom. Treći je bio visok, vitak, crne boje, na dio gdje bi mu trebala biti usta bila je montirana truba čije su histerične melodije tjerale ljude na mahniti ples.

Dakle, ako sam dobro shvatio – mahnuo je konobaru – Izašli ste u Mesarsku četvrt, on je vani išao pišati i otada ga nisi vidjela.
Tako je – jasno je vidio trag ljubičastog ruža na cigareti koju je pušila.
Jel’ se ponašao neobično u zadnje vrijeme? Recimo, zadnjih pet-šest mjeseci?
Kako neobično?
Potišteno, depresivno, ne znam, pogubljeno?
Zagrizla je donju usnu i odmahnula glavom – Ne, bio je dobre volje. Uštedjeli smo nešto novaca, htjeli smo se preseliti.
Sigurno nije ništa komentirao?
Pa… postoji ta jedna fraza koju je ponavljao zadnjih nekoliko tjedana.
Naslonio je obje ruke na stol i nagnuo se unaprijed – A da? Što to?
Rekao je da se ponekad osjećao kao da se promatrao iz trećeg lica kad je… znate već.
Frajerima saugao kitu?
Ošinula ga je pogledom – Provodio vrijeme s klijentima.
Jeste li tu večer konzumirali nešto?
Na primjer?
Nekakve supstance. Amfetamine recimo?
Jesmo.
Što?
Svako po tabletu MDMA-a.
Pili ste?
Zakolutala je očima – Jesmo, da, i pili smo, ali to nema veze s…
… jebote, nikad vas neću shvatiti. Vodite živote kakve vodite i onda se čudite kad se nekakva pizdarija dogodi.
Nisam ovdje došla na propovijed, došla sam da mi pomognete.
Jel’ se nekome zamjerio?
Molim?
Nekom dileru? Nekom glavonji?
Ne.
Nikome nije bio dužan?
Ne, nije.
Ništa što bi mi baš nešto moglo pomoći, pomislio je – Nisam više službeno na slučaju – konobar mu je konačno prišao. Nešto stariji, ali robustan model golema, zupčanici su mu škripali, kretnje su mu bile usporene, vilica mu je zveckala, žaruljice u očima sporadično su se palile i gasile, ali nije se dao. Otvorio mu je torzo i u slušalicu izrekao svoju narudžbu.
Viski bez leda? – promatrala ga je s podsmijehom – Možeš li biti veći klišej?
Za nekoga kome treba pomoć si zaista bahata – golem je odškripao dalje.
Samo primjećujem.
Bilo kako bilo, više nisam na slučaju, ne mogu ti pomoći.
Kako to?
Kako što?
Kako to da nisi na slučaju?
Prisilni godišnji.
Što, prošvikao si?
To gazde misle – golem je doškripao nazad do njihova stola. Crnjak je nanovo otvorio torzo, uzeo svoj viski koji se začudo nije prolio unatoč golemovoj treskavici i u pretinac stavio nekoliko novčanica. Zatim je uzeo slušalicu i rekao mu da zadrži ostatak. Golem zazveči vilicom i zatim odzvecka dalje.
Zašto to misle? – nije odustajala.
Otpio je gutljaj, nije ništa odgovorio.

Ona je uzdahnula, nagnula se unatrag i postavila ruke iza glave, promatrala je podij za ples. Ljudske su se kože sjajile od znoja, od njih se odbijala troma, prigušena svjetlost lampi što su sporadično radile. Plesali su nekontrolirano, torzo i noge kao da su im privlačili magneti suprotnih polariteta, kao da je riječ o dvije osobnosti unutar tijela od kojih je svaka vukla na svoju stranu. Plazili su jezike, oblizivali usne i zube, oči im natečene.

On je pijuckao, palio cigaretu za cigaretom, zaboravljao da ima jednu u pepeljari, palio novu, kašljao, u pluća vukao teški, znojni zrak i cijelo to vrijeme nije skidao pogled s nje.

Mora da ti je čudno biti na ovakvom mjestu? – prekinula je tišinu.
Dovršio je viski – Hm? Kako to misliš?
Pa toliko narkomana. Džankija. Džankoza. Ne znam kako vi murjaci kažete. Vjerojatno nešto moronski, poput: drogeraši.
Budale. Tako kažemo. A kad bih krenuo hapsiti svaku budalu na koju naletim, morao bih početi od svoje postaje. I tamo provesti čitav dan. Nemam vremena za to.
Oho, pajkan, murjak koji je kritičan prema svojim kolegama?
Misliš: plavim svinjama? – odgovorio je s osmijehom. Prvim ove večeri – Misliš li da smo svi isti? To je poprilično uskogrudno za nekog s tvog fakulteta, ali opet, vi liberali ustvari i jeste iznimno zatvoreni za mišljenje koje nije u znaku srpa, čekića i slične ikonografije.
Nasmijala se – Iskreno si me začudio. Nisam mislila da je u tvom vokabularu riječ „ikonografija“.
Eto, upravo si poentirala umjesto mene.
Dobro, kužim da niste svi isti, ali to ne mijenja činjenicu da obavljaš jedan od najodurnijih poslova na svijetu.
Htio joj je reći da barem ima posao i da ona sa svojom diplomom neće moći ništa, ali zaustavio se – Dobro se držiš…
… za svoje godine? – prekinula ga je s pakosnim cerekom.
Za nekoga čiji je partner nestao – odgovorio je potpuno ravno.
Slegnula je ramenima i uzela jednu od njegovih cigareta – Suze i histerija neće nikome pomoći. Što, očekivao si klasičnu damu u nevolji? Damsel in distress i te spike.
Ne, ali mogu reći da sam očekivao bilokakvu vrstu emocije na tvom licu.
Njezinim očima zakotrljala se grmljavina – Oprezno, na skliskom si terenu. Nemaš pojma…
… da, da, ne znam ništa o vašem odnosu, u redu – potfrknuo je rukave košulje.
Za oko joj je zapela crna mrlja na donjoj strani njegove desne podlaktice – Bili ste u onom takozvanom građanskom ratu.
Super, ne samo da briješ na srpove i čekiće, nego i ne briješ pazuhe.
Tko sada podržava stereotipe?
Ja. Ali ja sam konzerva, ne?
Hoćeš mi pomoći ili ne? – naglo je promijenila temu.
Rekao sam ti…
… da nisi na slučaju – ugasila je cigaretu i ustala – I onda se čudite što vas nitko ne voli – okrenula se i otišla bez osvrtanja.

Ostao je sjediti tako neko vrijeme. Nije više pušio. Promatrao je ljude kako plešu, golemski džez combo kako neumorno praši. Nije volio kada bi strojevima prepuštali da sviraju. Izvedbe su im manje ili više bile besprijekorne, ali Crnjaku je nedostajalo ono nešto. Bivša mu je žena za džez govorila kako ne valja ako te ne dovede do ruba ludila. Ovdje bi posjetitelji inducirali ludilo nečim drugim, muzika im je bila samo izlika za kretanje, a ne povod. Dakle, mjesto se u zadnjih dvadesetak godina nije promijenilo. Zapravo, to nije bila istina. Izgledalo je lošije nego prije. Ustao je i platio. Vani je puhao lagani vjetar.

*

Kad je došla doma gotovo sva svjetla u njezinoj zgradi bila su ugašena, tek je pokoji prozor odavao slabašne znakove života. Legla je u krevet i psovala mu sve po spisku. Naročito njegov maleni mjehur.

Sven Popović

Share