Andrija Škare: Golman

1.
Svako jutro ga budi susjedov pijetao, točniji i nemilosrdniji od budilice. Ima tanak san, na mamu. Tata zaspi čim legne u krevet i ne može ga probuditi ništa osim kad ga netko luđački počne tresti. Ili da bomba eksplodira u dvorištu, možda.

To jutro se probudio prije pijetla. Ustvari, nije ni zaspao. To je prvi put u njegovom trinaestogodišnjem životu da je probdio noć. Pokušavao je zaspati, ali nije mogao, veliko uzbuđenje ga je držalo budnim. Uzbuđenje i pitanje. Smije li obraniti?

On je najbolji golman u razredu, mnogi će reći i najbolji u školi, u čitavom mjestu. Ima jedan Slavko u osmom razredu koji je možda bolji, ali on nije golman, on je luđak. On se ne boji ničega, on se baca na glavu, na leđa i na prsa, često izgleda kao da mu je više do bacanja nego do branjenja. Kad ispucava loptu uopće ne gleda gdje su njegovi suigrači, samo je raspali iz sve snage. Nekoliko puta ju je ispucao izvan njihovog zapuštenog mjesnog igrališta, na ulicu.

Slavka nisu mogli odabrati, zato su odabrali njega. To je logičan izbor. Sa Slavkom ne znaš što možeš očekivati, a s njim znaš. On je dobar momak, prolazi s četiri, često je na granici s peticom, ali mu uvijek nedostaju dvije ili tri ocjene. Uvijek je počešljan i uredan. Profesori ga niti vole, niti ne vole. Neprimjetan je, osim na nogometnom terenu. Živi za nogomet, za utakmice i treninge. Živi za jedanaesterce, za onaj trenutak kad odlučuje u koju stranu se baciti, za osjećaj koji ga prožme kad je odabrao pravu. Živi za to da čitavim tijelom poklopi loptu koja je još živa i onda osjeti kako se pod njim umiruje, kako zna da neće ići nikamo dalje, samo onamo kamo je on uputi.

Odlazi u kuhinju i iznenadi se da su oboje budni, mama i tata. Njegov dres je ispeglan, prebačen preko naslona stolca. S golmanskim rukavicama ionako uvijek spava, one su pod jastukom. Godinama je spavao s plišanim slonićem kojeg mu je tata davno donio s nekog puta u Zagreb, ali prije dvije godine je slonić preselio na policu. Rukavice ga umiruju i pružaju mu utjehu, s njima mu je nogomet blizu čak i dok spava.

– Sine, sidni – kaže mu tata blago, a on primiče stolac i sjeda za stol. Gleda na kuhinjski sat i vidi da ima još dobrih pola sata prije nego što mora krenuti. Mama pred njega stavlja kakao i šnitu kruha već namazanu maslacem i džemom od šljiva, onim s poklopcem na kojem su crveni i bijeli kvadratići. Inače si sam maže kruh, ali danas je njegov veliki dan, danas su dopuštena odstupanja od pravila.
– Toni, slušaj me – započne tata vrlo smireno iako je Toni vidio da ispod mirne površine nešto ključa. – Znan da znaš da je danas veliki dan. Važan dan. To se događa jednom u životu.
– Znan, tata.
– Tija san te pitat. Kad ti je ravnatelj reka daš branit, je l’ reka da obraniš il ne obraniš?
– Nije ništa reka. Pričali smo već o tome.
– Jesi sto posto siguran?
– Sto posto.
– A štaš ti napravit? Oš obranit ili ne?
– Ako buden moga, obraniću.
– Naravno, dobro. A ako ti ravnatelj dođe i šapne na uvo da triba pustit balun u gol, štaš onda?
– Ne znan.
– Kako ne znaš – malo je tata podigao glas – pa to se lako može dogodit!
– Ne znan, to bi bilo varanje. Na neki način je to varanje.
– Toni – uključila se sada i mama, tiho – poslušaj tatu. I poslušaj ravnatelja. Napravi kako god ti kaže, znaš da triba slušat starije.
– Znan, ali…
– Slušaj – tata je opet govorio normalnim tonom – ti si još momčić i neke stvari nit znaš nit bi ih triba znat. I Bogu fala da je tako. Politika je, recimo, jedna od tih stvari. Ne mogu ti sad objašnjavat, i meni je teško svatit. Jedino šta znam je da moraš učinit kako ravnatelj kaže. Moraš. Ti si pametan momak i znaš da ti ja to ne bi priča bez veze, je l’ tako?
– Da, tata, ali…
– Nema ali, jebemu mater! Ako on kaže da pustiš balun, onda pusti jebeni balun!
– Dobro, tata. Oću.

2.
Gledali su za njim kada je izašao, pratili su ga pogledom. To je ona naslijedila od svoje mame, Tonijeve bake, tu navadu da se gleda za nekim kada odlazi od kuće. Marka je to na početku živciralo. Kad su se tek vjenčali, osjećao je to kao neku težinu, kao da mu je njezin pogled pritiskao leđa pa bi se osjetio malko lakšim tek kada bi zašao za ugao. Kasnije se naviknuo pa bi obavezno stao nakon nekoliko koraka, okrenuo se i mahnuo joj, ponekad čak i poslao zračni poljubac. To samo ako je bio baš jako dobre volje i ako je bio siguran da nitko od susjeda ne gleda.
Kad je Toni zašao za ugao, Marko je zapalio cigaretu.

– U pizdu materinu – promrmljao je, više za sebe.
– Nemoj beštimat. U redu je. Poslušaće.
– A koji je kurac baš sad ima dolazit taj ministar i koju je pizdu materinu baš sad tribalo otvarat tu dvoranu, a?
– Nemoj beštimat, lipo san te zamolila.
– Izvini, jebiga, takva je situacija.
– Znam, da, ali bit će u redu. Znan da oće. Pa ne ovisi taj posa o tom pucanju na gol. To bi bilo umobolno.
– Znaš kako je, sve je umobolno. Ništa me ne bi iznenadilo.
– Pa obeća ti je, je l’ je?
– Je.
– Pa onda?
– A ne znan, kad vidiš kako ovi u Saboru minjaju strane i krše obećanja, ne bi me nimalo iznenadilo da to učine i ovi na maloj razini, kod nas. Zamisli ovo. Ministar i ravnatelj su ista stranka, sve je tu jasno. I sad ako mu mali obrani, ravnatelj može popizdit. Ili ministar može popizdit pa se iskalit na ravnatelju. A on će onda zajebat naš dogovor jer kako drugo da me kazni?
– Može reć ostalim profesorima da malome spuste prosjek.
– Daj me nemoj zajebavat! Koga briga za školu? Njega će sjebat ministar, a on će malome spustiti prosjek? Je l’ čuješ ti sebe? Ministar će naguzit lokalnog političara, a on će, bisan, malome koji ga je doveja u tu situaciju spustit prosjek! Oće kurac! Zajebat će naš dogovor.
– Ili oboje.
– Ili oboje, to već da. Pušiona smo kako god okreneš.
– Ako mali obrani.
– A dobro, možda ministar nije takav. možda nije tašt. možda mu je svejedno oće li zabit gol ili ne.
– Prid svitom, prid novinarima? Normalno da želi zabit gol. I ja bi tija, svako oće.
– Ali brani mu najbolji golman iz podmlatka Hajduka. Pa ne može se baš ljutit ako mu obrani najperspektivniji igrač u cilemu mistu.
– Anice, Boga mu ljubim, on ima trinajst godina. Trinajst.
– Za misec dana četrnajst.
– Svejedno. On je još dite. Popizdit će ako mu ne zabije gol. Popizdit.
– Dobro, šta, možda mu i zabije, možda se sad nerviramo bez veze.
– On da mu zabije? S onom ricastom kosom. S onim očalama. On u životu nije zabija gol, bit će dobro ako ne fali cilu branku.

3.
Mravinjak vibrira i zuji. Toni u njega gura štap, vrti ga, zamišljen. Za deset minuta treba biti u dvorani. Pola sata kasnije će doći ministar znanosti, obrazovanja i sporta, svečano otvoriti novu sportsku dvoranu njihove osnovne škole, pucati mu jedanaesterac koji će ustvari biti sedmerac jer su u novoj dvorani mali golovi, rukometni. Zna da bi bilo bolje da ne obrani, zna da bi tako sve bilo okej i da bi tata postao domar u školi. To bi mu bio prvi posao nakon što je rat završio, otkako Toni pamti tata nikad nije radio. Po čitave dane je doma, gleda televiziju i rješava križaljke. Brine se o njihovim maslinama, ali oko maslina je puno manje posla nego oko drugih stvari. Loze nemaju, ništa nemaju, samo tih stotinjak maslina gore, u brdu.

A možda ravnatelj zaposli tatu i ako obranim, misli Toni. Možda nema veze, zašto bi to imalo veze? Možda taj ministar promaši cijeli gol. I koliko će puta uopće pucati? Jednom, dva puta, triput? Toni ne zna te detalje, ali je sve manje zadovoljan što je upravo on odabran da bude predstavnik škole na svečanom otvaranju sportske dvorane. Razmišlja pustiti prokletu loptu u gol ili ne, ali što više razmišlja o tome to mu se više čini da ne može. Svi bi vidjeli da je namjerno pustio, svi znaju koliko dobro brani. I što ako dođe njegov trener, a najavio je da će doći? Što ako mu taj pušteni gol sruši snove i nikada ne postane pravi golman? Svako pitanje povlači za sobom dva nova, a niti jedan odgovor nije dovoljno dobar.

Do njega dotrči Jure, njegov najbolji prijatelj, momčić okruglastog lica i neobično odraslih kretnji, teško spojivih s tako sitnim tijelom i dječjim crtama lica. Na leđima mu je platnena torba u kojoj je nogometna lopta. Jure isto igra i voli nogomet, ali nije dobar, odbili su ga u Hajdukovoj omladinskoj školi. Spor je i nedovoljno motiviran, rekli su.

– Toni! Šta radiš tu? Ajmo u dvoranu!
– Ima vrimena, za pet minuta.
– Šta ti je? Čudan si – pita Jure i priđe bliže pa se i on zagleda u mravinjak. Skupi slinu pa pljune na uskomešane kukce koje ta silna tekućina koja se niotkuda pojavila zbuni samo na tren. Red se ubrzo opet uspostavi.
– Ma ništa – otpovrne Toni pa i on pljune u mravinjak. Suha su mu usta, sline je manje i gušća je.
– Ajde, ne zajebaji, vidim da ti nešto je. Branit ćeš prid cilom školom, a tu si se nešto usuka i jebeš po mravinjaku.
– Nije mi ništa, reka san ti.
– Znaš da meni moš reć – nije odustao Jure.
– Ma sve je okej, pričaćemo kad ovo završi, samo neke pizdarije – popuštao je Tonijev otpor.
– Slušaj me. Ja san tu za tebe, šta god triba.
– Fala ti, ajmo sad.
– A jebate, fala! Pa nije svakome najbolji prijatelj buduća Hajdukova jedinica!

4.
Žamor je u dvorani toliko glasan da se pretvara u zaseban ton, svi ti silni glasovi stapaju se u jedan, a stišavanje ne nastupa naglo, utišava se dio po dio dvorane, kako već primijete da su na novi, sjajno ulašteni parket stupili značajni gosti. Tu su gradonačelnik, župan, ministar i ravnatelj. Sva četvorica nose crne hlače i cipele, a gore preko košulja s dugim rukavima i kravatama imaju navučene žute majice na kojima je logo osnovne škole.

Publika sjedi na tribinama koje se mogu izvući, a u donjem je dijelu dvorane postavljeno i stotinjak sklopivih stolaca. Krcato je, vruće je. Tu su učenici, profesori, ugledni građani, lokalni političari, vrlo šareno društvo. Na liniji sedmerca postavljena su dva metalna stupića i između njih je traka u bojama hrvatske zastave. Tu traku će ministar prerezati i tako službeno otvoriti dvoranu.

Školski zbor pjeva himnu. Nakon himne, naravno, pljesak. Profesorica hrvatskog se zgraža, ali kolegica koja joj stoji uz rame plješće tako žustro i predano da brzo shvaća da je riječ o izgubljenoj bitki. Nakon himne slijede govori. Prvo gradonačelnik, suho; potom ravnatelj, uživljeno; župan, kratko; i na koncu ministar, oduševljeno i gotovo euforično.

Ministar konačno priđe stupićima, pored svakog od njih stoji djevojka odjevena kao mažoretkinja, škare se nekako nađu u njegovoj ruci, on uzme traku lijevom rukom pa je prereže i dvoranom se prolomi pljesak.

Lopta je već spremna na liniji sedmerca, Toni stoji na gol crti u svojem bijelom dresu i kratkim plavim hlačicama, spreman je. Ravnatelj, gradonačelnik i ministar se nešto dogovaraju, župan je negdje nestao, možda je otišao na WC, u njegovim godinama problemi s prostatom su uobičajeni. Ravnatelj dolazi do Tonija i kaže mu da će ministar pucati tri puta. To govori glasno, može ga se čuti u prvim redovima gledališta iako se žamor vratio, daleko manjeg intenziteta nego onaj prije početka manifestacije, ali svejedno primjetan. Ravnatelj stavlja Toniju ruku na rame i šapne mu neka dva od tri budu golovi. Kaže mu to sa smiješkom, prijateljski, kao da ne čini ništa loše.

Ministar staje dva metra od lopte. Ne djeluje kao sportski tip, ali ne izgleda niti kao političar. Ima predugu kovrčavu kosu i okrugle naočale metalnih okvira. Djeluje čak simpatično. Buka opet prestaje, svi su svjesni napetosti trenutka. Dva snimatelja stoje sa svojim kamerama uz aut liniju, tamo su i četvorica fotografa. ministar uzima zalet, približi se lopti, opali je desnom nogom i ona fijukne pored stative. Prolomi se pljesak za koji nikome nije jasno je li pljesak podrške ili ironije, ali ministar se ne da smesti. Smiješi se blago i skromno. Namješta loptu opet na liniju sedam metara.

Opet zalet, opet udarac. Lopta ide u istu stranu, ali ovaj put je udarac precizniji. Toni dobro procijeni njezinu putanju i refleksivno pruži nogu, obrani. Nije se morao čak ni previše istegnuti. Još jednom pljesak, glasniji nego prije. Sada je jasno da tribine plješću Toniju.

Njemu krv udara u glavu. Zuji mu u ušima i osjeća kako se iznutra trese. Izvana djeluje mirno, sabrano. Pokušava gledati ministra u oči, ali one se ne vide iza naočala. Ulovi ravnateljev pogled i zaustavi se na njemu. On otvara usta i iako Toni ne može čuti što izgovara, s njih jasno čita „Pusti ovoga“ popraćeno gestom u kojoj se najviše ističe kažiprst, prijeteće.

Ministar uzima zalet treći put. Udarac je najjači dosad i lopta baš lijepo leti, prvih je desetak centimetara letjela kolebljivo, a onda sunula prema gornjim desnim rašljama. To je udarac koji mogu izvesti samo najveći nogometni znalci. Ili amateri, ako im se posreći.

Unatoč nepredvidljivoj putanji, Toni odmah zna kamo će lopta otići, to jednostavno osjeća. U pitanju je čisti instinkt. Ovaj put mora skočiti, izviti se. Vrijeme se za njega uspori i sve vidi kao na jako usporenom filmu, sliku po sliku. Shvaća da može pustiti loptu u gol, shvaća da to uopće ne bi bilo sumnjivo. Shvaća da je sudbina njegovog oca, a time, posredno, i njegova, zbijena u tom udarcu. Svjestan je svega što to znači. Vrhovima prstiju izbija loptu u korner.

Dok tribine luduju, Toni lovi pogled ministra koji djeluje posve ravnodušno. Vidi i ravnatelja koji je crven u licu, ali ne govori ništa, više mu ne daje nikakvu uputu, nikakav znak.

Put od škole do kuće je kratak, ali Toni i Jure idu okolo, prolaze kraj ledine na kojoj je mravinjak i na čijem je rubu velika murva u čijem su hladu često sjedili i gdje su pušili prve, zabranjene cigarete. Dolaze do zapuštenog mjesnog igrališta koje, kada ga se usporedi s novom, blistavom školskom dvoranom, djeluje još jadnije nego prije. Trava je sasušena, a na mjestima je uopće nema, probija zemlja, suha i smeđa. Golovi su nekoć bili bijeli, ali dobrano ih je ulovila hrđa, boja se oljuštila. Jedino se mreže na golovima drže, njih mladići iz mjesta krpaju kada se potroše, nije gušt igrati nogomet na golu bez mreže.

– Ubiće me otac – kaže Toni.
– Ma ajde, ne znaš. Možda nije tako strašno. Možda svejedno dobije posal.
– Jesi vidija ravnatelja, jebate?
– Poslin se grlija s ministrom. Je bija ljut kad si obranija, ali ne čini se meni to ka neki veliki problem. Pa ti si golman u Hajduka!
– Ko zna oću li i dalje bit.
– Ma zašto, zato jer si obranija? Nema to smisla.
– To ti je politika, nema smisla.
– Šta ti znaš o politici, nemoj me zajebavat.
– Isto ka i ti. Ništa. Osim da nas sve može sjebat.
– Pusti to, ajmo jednu seriju penala.
– Nisam od volje, Jure. Stvarno.
– Ajde, jednu. Pet komada.
– Ajde, nek ti bude.

Jure i Toni su često igrali „na penale“. Toni je uvijek branio, Jure pucao. Zamijenili bi se tek nakon nekoliko serija jer bi obojici postalo dosadno. Iako se Jure s vremenom popravljao, i dalje je uspijevao zabiti otprilike deset posto udaraca. U dvije serije bi tek jedna lopta završila iza Tonijevih leđa i to najčešće ona koju bi opalio bez ciljanja i razmišljanja kamo da je uputi.

Jure je izvadio loptu iz torbe i spustio je na ogoljeni komad tratine koji je predstavljao točku za jedanaesterce. Toni je stao na gol.

– Je l’ može? – pitao je Jure.
– Pucaj!
– Poštovani gledatelji, ovo je trenutak koji ste čekali cijelu večer! Jure Peruzović izvodi jedanaesterac u finalu Lige prvaka! Rezultat je 0:0 i ako Peruzović zabije, Hajduk prelazi u vodstvo koje Real Madrid teško može dostići – imitirao je glas sportskog komentatora.

Zatrčao se prema lopti i raspalio je punom nogom.

Prvih je desetak centimetara letjela kolebljivo, a onda sunula prema gornjim desnim rašljama. Toni je osjetio kamo će krenuti i bacio se prema njoj, ali mogao ju je samo ispratiti pogledom. Zakoprcala se u mreži iza njegovih leđa.

Andrija Škare
Iz zbirke priča Društvene igre, HENA COM, 2017.

Share