Lara Mitraković: Jesen više ne postoji

beta cancri

umjesto zvijezda kažiprstom spajam
glave turista u moru
učim te o velikom i malom medvjedu
veliki ima dječje oči i penzionerski trbuh
nosi neonsku zelenu kapicu i kiše na sunce
mali je posudio ruke preplanule žene,
grudi starice i najduže plave peraje
tu negdje, između nas i njihovih glava
skupio se cijeli moj život kao reklama
s poznatom pozadinskom pjesmom
koju zbog toga i zamrziš
tu negdje, između njihovih glava i nas,
točno između kave i ručka odlučila sam
sačuvati te kao kartu dobrog koncerta
ili s dalekog putovanja
uvijek negdje pored
da te mogu gledati kratko kao sunce u podne
točno između kave i ručka odlučila sam
pokazat ću ti zviježde raka
najsjajnija beta cancri
bit će moj kažiprst
upirat će ravno u tebe
točno između kave i ručka odlučila sam
ponavljat ću ti istu rečenicu do kraja
ne mogu se sjetiti djetinjstva
mogu se sjetiti samo tebe
ne mogu se sjetiti djetinjstva
za tebe ga mogu izmisliti
kao i ove mokre zvijezde
koje nam pred nosom nestaju
roneći u dubinu mora
tu negdje, između nas i njihovih glava
stao je cijeli svemir

Rekao sam ti

Rekla sam ti, ovo je godišnje doba
najtočnije za nas jer je kao skandinavski film
premalo radnje, previše magle
ono je poput putovanja unatrag, stisneš pauzu
ispraviš rečenicu na parkingu odmorišta
kažeš nešto poput krafna,
preslatko da bi bilo neoprostivo
Rekla sam ti, ovo nas godišnje doba čeka
svake godine, netko od nas pogriješi u procjeni
izračuna krivo savršenu sredinu dana pa promašimo odvoz željeza
čišćenje dimnjaka u pola 10 ujutro
Rekla sam ti, ovo godišnje doba daje nam
točno onoliko kiše da izlazimo iz kreveta samo kad moramo
dakle, imam vremena ispričati ti čega se sve bojim
da su pri vrhu popisa ljudi i onih onih prvih 5
sekundi mraka kad ne spavaš kod svoje kuće
razgovori u ordinacijama
Rekla sam ti, u ovom godišnjem dobu sakrila sam
nešto važno prije nekoliko godina
i sada se više ne sjećam gdje je
možda možeš učiniti da se sjetim
zagrizli smo isti kolač svatko sa svoje strane
i ako želimo da sve nestane samo moramo prestati
jesti, sklopiti dlanove na bedrima
Rekla sam, sigurno se nećeš složiti,
sigurno ću pogriješiti, sigurno ćeš kasnije doći
reći: Rekao sam ti, to je zato što jesen više ne postoji
sakrila si je tamo daleko na otoku
gdje čuvaš riječi i moju četiri puta
presavijenu sliku na kojoj se smijem

nestašica jaja

sarah i ja razgovaramo o nestašici jaja
u dućanu ih nema danima
kao ni ljudi u ljudima, kažem joj
svaki put kad se nešto loše dogodi
utrne mi desna ruka
nešto poput srčanog udara
na krivoj strani,
i mi smo poput ljuske jajeta
dovoljno nas je prisloniti na oštri rub
sve se raspada
svako jutro je miris ulja
kroz pore vrata, pa ptice
sada imamo samo ptice
i susjeda koji obrezuje ruže
kao da nam skraćuje udove
taj se zvuk urezuje poput ritma pjesme
dovikuje ženi da ručak
danas bude ranije
znaš li na koliko se načina
može spremiti jaje?
pitao me jednom neki muškarac
s nadom da su to prave riječi
do moga srca
ili barem do nečeg drugog
sarah i ja razgovaramo o nestašici jaja
lakše je nego da govorimo
o drugim stvarima koje nedostaju

Lara Mitraković

Share