BH pisac kojega nazivaju predvodnikom „pregažene generacije“, koji je do sada objavio zbirke pjesma: Pjesme u nastajanju, Hit depo, Transsarajevo, Moje rijeke, kratke priče Pod pritiskom i roman Knjiga o Uni za koju je nagrađen nagradom Meša Selimović i nagradom Evropske unije za literature. Kada bi pitanje glasilo: „O kome se ovdje radi?“, sumnjam da bi bilo onih koji ne bi znali odgovor. Naravno, riječ je o Faruku Šehiću. Pisac kojega je obilježila lijepota smaragdne Une, kao i sva strava i užasi rata, odavno se nalazi u književnoj orbiti koju je astronaut sondirao da bi razgovarali o pjesmam, prozi, kulturi i neizostavno o muzici.
astronaut: Šta Faruk radije piše poeziju ili prozu?
Šehić: Neke slike koje vidim u stvarnosti, i koje se onda uobliče u mentalne slike, potom u riječi, one mogu biti samo pjesma / pjesme. A od nekih slika može nastati kratka priča ili odlomak u romanu. Tako da ne znam šta radije pišem. Kad pišem roman, onda me pisanje poezije odmara. To je druga vrsta rada i koncentracije. Roman zahtijeva apsolutno robovanje. Dok poeziju možeš raditi pomalo.
astronaut: Da li pisanje za tebe predstavlja oslobađanje i bjeg od stvarnosti ili pak naporan rad?
Šehić: Pisanje je moj životni izbor, njemu dugujem dosta stvari u životu. To jeste naporan rad, vrlo naporan i težak rad, ali i veliko zadovoljstvo, vrhunski užitak.
astronaut: Društveno ste angažirani na specifičan način kroz pjesme, smatrate li da je vid takve angažovanosti danas na umoru?
Šehić: Ne smatram da je bilo šta na umoru, samo smo robovi određenih fraza, sintagmi da je nešto na umoru. Svijet je življi nego što je ikad bio. Tako i književnost. Angažovanost ili ne, to je stvar izbora.
astronaut: Kako gledate na današnji sistem obrazovanja, da li ova djeca imaju ikakvu šansu da izrastu u intelektualce ili ih sistem u startu ograničava?
Šehić: Slabo poznajem sistem obrazovanja, ali ono što dopire do mene od drugih ljudi kaže mi da se trebamo zabrinuti za budućnost, ako je ostavljamo mladima. Nisam siguran da narodi koji imaju ovakvu omladinu ne treba da se brinu za svoju budućnost. Ali to je globalna pojava, jedna sveopšta glupost, banalnost, zatupljenost i površnost. To diktira kapital, robovanje glupostima, guzovima nekih Kardašijanki. Jedino te može spasiti rad na sebi. Razvoj unutrašnjeg svijeta.
astronaut: Smatraš li da nam je kultura festivalska, dok se muzeji zatvaraju (nedavno je Zemaljski ponovno otvoren) pojavljuje se sve više festivala koje vladajuća politička nomenklatura koristi u dnevno političke svrhe?
Šehić: Naša kultura je nikakva. Festivali su samo neki bljeskovi, inače nam je kultura provincijalna i nerazvijena.
astronaut: Koliko si upućen u regionalnu književnu scenu, imali neki poseban autor koga bi izdvoji?
Šehić: Upućen sam, posebno pratim pisce svoje generacije, uslovno rečeno, kao što su: Tatjana Gromača, Robert Perišić, Ognjen Spahić, Andrej Nikolaidis, Tanja Stupar Trifunović, i mnoge druge. A poseban autor je Aleksandar Hemon.
astronaut: Koja je muzika obilježila Farukovu mladost i dali bi mogao izdvojiti albume koje su ostavili pečet na tebe i tvoje pisanje, ako ima takvih?
Šehić: Moju mladost je obilježio jugoslavenski novi val, prije svega, potom su tu David Bowie, Lou Reed (Berlin, New York), R.E.M (Green), postpunk osamdesetih, Azra, country muzika, i mnoge druge stvari.
astronaut: Na čemu sada radite, nakon Moje rijeke, šta možemo očekivati od Faruka?
Šehić: Pišem roman, a imam i rukopis kratkih priča i eseja.
Na kraju pročitajte i jednu pjesmu po Farukovom izboru.
PJESMA PREŽIVJELIH
Život nekad ima potpuni smisao
Gdje god pogledaš sve podsjeća na harmoniju
Koju smo izgubili napuštajući zemaljski Raj
Konobar namješta suncobran pokraj škrinje za sladoled
Jedan tirkizni šal leluja iznad rijeke
Dan se razvija kao mapa s blagom na stolu kapetana Kuke
Sve do sumraka biće uzbudljivo
Tražićemo smisao vlastitih života
I onda, poput krtica, zakržljalih očiju
Ali s rudarskom svjetiljkom na čelima
Zavući ćemo se u humus mraka od kojeg se mijesi kosmos
Tamna materija, naša maternica
Tu su svi odgovori, plutaju u fetalnom položaju
Naveče dolazi grabežljivac
Lepet njegovih krila je kao kad svila klizne niz ženski bok
Raskopava crnicu u koju smo se zavukli tražeći odgovore
Dok nas on jede, našu djecu, i naše snove
Kaže: ne tražite drugog odgovora osim mene.
Kad se probudimo
Natečenih očiju od siline prizora
Oprljeni jer skakasmo kroz vatrene obruče gradova
Znamo da se istorija ponavlja
Na našim leđima, rutinski ekperiment, obrnuta alhemija
Na našim neuništivim kostima tragovi hladnog oružja,
poljoprivrednih alatki
Kalcijum kalcijumu
Meso travi, gljivama, divljim zvijerima
Svaki dan se tako završava
A počinje savršenstvom
Sladoledom na štapiću
Veselim lavežom pudlice
Vjetrom u kosi
Zaboravom genocida.
Faruk Šehić
