Sven Popović: Noćni leptiri III

5.

Priveli su ga bez previše prosvjeda i buke, barem ne s njegove strane. Njegova je djevojka, doduše, bila sasvim druga priča. Fakultetski obrazovana, iznimno bistra i bučna, trebalo im je gotovo pola sata da je uvjere kako ga neće pritvoriti, nego da ga vode na razgovor s inspektorom i to je sve.

Posjeli su ga u inspektorov ured. Nije znao zašto, ali ga je unutrašnjost ureda iznenadila, bio je uredan izuzev kutije s kineskim ili kojim već simbolima iz koje su poput mokrih žniranaca virili nepojedeni rezanci natopljeni shoyu sosom po kojima je vidio komadiće tikvice i piletine. Na policama su se nalazile knjige, uglavnom klasici i enciklopedije, na zidu iza stola (sve na svom mjestu, čak je pepeljara bila ispražnjena), doduše, nalazio se pokušaj slikarstva. Nije znao mnogo o umjetnosti, tek onoliko koliko ga je djevojka naučila, ali znao je da ova slika spada u neukus, naiva koja se susreće s kričavim nadrealizmom. Seoski krajolik prošaran narančastom, rozom, gotovo pa neonskom zelenom i nebeski plavom. Stavio je noge na stol, položio ruke iza glave i čekao.

Kad su se vrata otvorila nije se ni osvrnuo, staloženo je sjedio i čekao da inspektor sjedne preko puta.

Inspektor je sjeo i odložio kavu na stol. Muškarac u kasnim četrdesetima, visok, suhonjav, vučjih crta lica, sasvim šmekerski odjeven, čak bi mogao proći za jednu od njegovih mušterija – Mali, miči noge s mog jebenog stola.
Momak ga promotri ne trepnuvši i spusti noge – Crnjak, a? Sasvim prigodno ime.
Druid Karga, dosta zdrkano ime.
Što, i vi ste jedni od onih ksenofoba?
Ljepotice, nemoj mi igrati na kartu rase, mislio sam na ovo „Druid“, što, starci su ti bili hipiji?
Moj stariji brat. Nego, ova slika – cimnuo je glavom prema njoj.
Da, sviđa ti se?
Odurna je.
Moja je.
Sad mi se još manje sviđa, sreća da ste policajac.
A što ti znaš o umjetnosti?
Dovoljno da znam da je ovo užasno.
Dobro mali, dosta zajebancije, znaš zašto si ovdje.
Želite ugovoriti sastanak? Upozoravam vas, skup sam.
Basariček.
Tko?
Čovjek čiji si kurac relativno nedavno imao u ustima.
To naplaćujem ekstra.
Što si s njim radio u sobi?
Sami ste si odgovorili na to pitanje.
Crnjak je protrljao oči srednjim prstom i kažiprstom – Gledaj, ovo može biti brzo i bezbolno, a mogu i izmisliti nekoliko stotina razloga da te zadržim. Meni se ne da ostajati ovdje dulje nego što treba, a i ti se sigurno želiš vratiti djevojci – na to se Druid trznuo.
Nemojte nju uvlačiti u ovo.
Ne mislim, ali mala voli prosvjedovati, a? Evo – izvukao je nekoliko papira iz ladice – Nekoliko smo je puta hapsili, uvijek bi je pustili uz opomenu i novčanu kaznu. Reci mi, što kaže na tvoju karijeru?
Ne znam ništa o Basaričeku.
Osim da voli dečke. Znaš li da je velika faca u Arkani?
Ne znam ništa o tim šupcima u piramidi.
Ali ti je jedan od njih ljubavnik.
Odjebite, gospodine – naglasio je ovo „gospodine“.
Pardon, dečko?
O čemu je ono ovaj razgovor?
Mali, zašto si ovo otežavaš?
Mislim da samo Vama otežavam.
Dobro, možda je onda najbolje da zatvorim Kemalov slučaj ili ga predam nekom drugom, ali vjeruj mi, nitko se neće potruditi oko njega osim mene, DeeDee – rekao je poprilično ravno, Druid se uznemirio – Što, mislio si da nemrem spojiti dva i dva?
Nisam se jako dugo čuo s bratom prije nego je, ne, nestao.
Niste baš bili u najboljim odnosima, a?
Druid je odmahnuo glavom – Nije…
… da, da, nije odobravao kako živiš, s kim se družiš. Želiš da ga nađemo, zar ne? – Druid ga je pogledao, jedva primjetno je kimnuo – Onda počni govoriti – završio je Crnjak – Moguće da je i ovaj slučaj povezan s nestankom tvog brata. S nestankom svih tih ljudi.

Mladić je dao izjavu i zatim otišao. Crnjak je rekao jednom od svojih da ga odveze doma, iz nekog mu se razloga smilovao. Policajac nije prozborio Druidom ni riječi dok su se vozili. Promatrao je grad, u daljini je vidio staklenu stepenastu piramidu. Arkologija Arkane. Grad unutar grada izgrađen na nekadašnjoj arheološkoj iskopini, zaštićenom spomeniku kulture. Aktivisti su na to popizdili, naročito zeleni, ali nekako su se umirili kad su čuli što se to točno tamo gradi. Velebna građevina, čudo arhitekture koje prija Majčici Zemlji. Kroz sada prozirna stakla vidio je bjelinu prošaranu zelenilom kakvo se u gradu nije moglo pronaći. Znao je da su unutra vrtovi, staklenici, stanovi sa pogledom na te vrtove i ta šetališta. Sav taj život, sav taj cvat sakrivao je, po njegovom mišljenju, trulež i iskvarenost Arkane. Kako bi se primicala noć, stakla bi bivala sve tamnijima. Neki su mislili da je to kako mi, običan narod, ne bi vidjeli što se unutra zbiva. Ne, ne, to je zato što Oni nisu htjeli vidjeti što se noću događa u gradu, nisu htjeli gledati Njih, običan, priprost puk. Bio je uvjeren da se na van nije vidjelo ni iznutra. Napravili su svoj svijet, zanemarili su vanjski koji je sve brže propadao. Kako su se primicali mostu tako je vertikala postepeno bilo sve manje, ljudi i buke sve više. Došli su do mosta i auto se zaustavio.

Izlazi – rekao mu je policajac – Boli me kurac što šef kaže, ali nema jebene šanse da te vozim preko.

Druid je samo slegnuo ramenima i izašao, prije samo nekoliko godina prekipio bi i posvađao se i vjerojatno opet završio u postaji, jednostavno je otupio na takve stvari. Pripremio je dokumente i zaputio se prema mostu. Kolone s ove strane i nije baš bilo, kao ni pretjeranog osiguranja, ali se s druge strane nalazilo mnoštvo koje su specijalne postrojbe temeljito pretresale, ponekad iz sigurnosnih razloga, češće iz pakosti i dosade. Prišao je kontrolnoj kućici i mladoj policajki predao svoje dokumente. Osvrnuo se i još jednom pogledao ovaj dio grada, geometriju sjajnih vertikala poput kutija paste za zube, obećanja koja isijavaju iz njih jednako su lažna kao i sama reklama. S dokumentima je bilo sve u redu, zahvalio se i krenuo dalje. Iako se njegov dio grada tek nazirao, već je osjećao miris azbesta i čađe.

Glas, prvi: Hoćemo li?
Glas, drugi: Nije li poruka preočita?
Glas, treći: Netko mora da je pročita.
Glas, drugi: Slažem se, ali na taj način?
Glas, prvi: Izdajnički mu je bio čin.
Glas, drugi: A da ga jednostavno više nema?
Glas, treći: Da je bio manji, ne bi bilo dilema.
Glas, prvi: Moramo.
Glas, drugi: Moramo.
Glas, treći: Hoćemo.
Glas, četvrti: Učinite to. Neka čuju naša krila.
Glasovi, prvi, drugi i treći: Nema nas.

(tišina, zatim mesnati lepet, zatim opet tišina)

6.

Rascvjetali ste ga i posadili tamo gdje se svi mogu diviti ljepoti prizora. Blijeda, gotovo pa bijela stabljika koja postepeno prelazi u grimiz u području cvijeta. Riječ je o posebnom cvijetu kratka vijeka, sjemenke je teško priskrbiti, ali zato je rast biljke izrazito brz, u stanju je procvjetati bilogdje, ali najbolje uspijeva tamo gdje postoji višak pogleda. Nije da će uvenuti bez tuđih očiju na sebi, ali ovaj cvijet dobije svoj smisao ako izazove gađenje, mučninu ili, u onim rijetkim slučajevima, divljenje.

Ova se sjemenka povlačila po sjenama, nije htjela da se iskoristi njezin potencijal, ali našli ste je svejedno. Natjerati je da procvjeta nije teško, ali namjestiti latice tako da nikada ne napuste sjećanje ipak zahtijeva posebnu vrstu okrutnosti, strpljenje i vještinu. Potrebno je pažljivo rastvoriti dijelove iznad stručka, zatim ih polako povući prema dolje, pažljivo namjestiti novonastale latice tako da budu simetrične, a na kraju pustiti sok da polako teče.

Pronašli ste sjemenku, rascvjetali ste je i zatim posadili. Bio je to tvoj prvi cvijet i osjetio si mučninu, svejedno si to napravio. Kad ste započeli s radom bila je mrkla noć, kako ste se bližili kraju, kako je sok potekao, nazirale su se prve vrpce svjetlosti, ulice su, izuzev pokoje rijetke policijske patrole, bile puste. Našli ste prigodno mjesto, nadvožnjak, tamo ste je posadili.

Nije prošlo ni sat vremena prije nego li je netko pronašao cvijet.

7.

Kako možeš jesti i gledati ovo? – upitao me Lovriček držeći maramicu preko nosa i usta – I daj žvači zatvorenih usta, prolijevaš sos po truplu.
Nisam stigao doručkovati, rekao si da je hitno – progutao sam komad nečega što je vjerojatno bio tofu – Sjajni rezanci, usput, nisu ih namočili u shoyu kao što znaju.
I je hitno – kaže, suzdržavajući se da ne povrati.
Što, truplo bi bilo više mrtvo? – oklopne su postrojbe podalje držale okupljene znatiželjnike, nekoliko mojih okidalo je fotke trupla, ako to uopće možemo nazvati truplom.

To nešto, to truplo bilo je na koljenima, ruke namještene pomoću dislokacije ramena iza leđa, zatim zavezane tankom i oštrom žicom za gležnjeve. Bio je naboden na željeznu cijev koja je prolazila od anusa i provirivala kroz usta ili onoga što se nekoć moglo nazvati usnom šupljinom. Skalp mu je bio rastvoren u gotovo pa cvjetnom aranžmanu, kao i gornji dio torza, dio kod lopatica bio mu je izrezbaren, otvoren, kroz njih provučena plućna krila. Cijelo je tijelo bilo prožeto skorenim, crveno-crnim nitima, na prsima su mu bili izrezbareni oštri, zlokobni piktogrami.

Pa dobro – kažem nakon što pojedem – Ako ništa, izbjegao je suđenje, a mi barem možemo zatvoriti slučaj nestalog Basaričeka.
I možemo otvoriti slučaj ubojstva sirotog Basaričeka.
Onda slučaj valjda neće biti moj. Jesmo li obavijestili obitelj?
Nismo još, pričekali bi da ga malo… uredimo?
Što, maknut ćemo cijev, zakrpati ga, našminkati i staviti mu lentu?
Crnjak, daj se uozbilji.
Dobro, dobro – mahnuo sam svojoj ekipi i zapucketao prstima – Ej, posebnu mi pažnju obratite na ove urezbarene pizdarije na prsima.
Da, šefe – rekao je jedan od njih.
Što je bilo s onim momkom kojeg si ispitao? – upitao me Lovriček koji je iz minute u minutu bivao bljeđim.
Karga? – podigao sam obrve – Misliš da je on upleten u ovo?
U nedostatku bilokakvih drugih podataka, zašto ne?
Pa čuj, brat mu je jedna od nestalih osoba.
Zezaš me?
A-a.
Privedimo ga opet.
Ma slušaj ti mene, mali sigurno ne stoji iza toga, jednostavno fizički ne bi stigao, a i ne pari mi tip koji posjeduje kapacitet za ovakvo što.
Kako misliš?
Devijantnosti i frajerluku usprkos, blag je klinac. To što jebe frajere ne znači da ih nabija na cijevi. Osim svoje, ne.
Kao što rekoh, u nedostatku…
… bilokakvih drugih podataka, da, da – prekinuo sam ga – Idem. Što se ovog nesretnika tiče, javi mi sve rezultate autopsije, zatim angažirajte nekog stručnjaka, ne znam, nekoga tko se bavi okultnim da vidi kakve su ono rezbarije, a bome nekoga iz ceha tehnomanata.
Tehnomanata?
Čisto zbog cijevi, možda oni nešto znaju, u ovom trenutku nikakva informacija nije viška, sam si to rekao. Vidimo se – pogledao sam nebo i pošao prema autu. Izgleda kao da će kiša.

*

Pokucao sam na vrata i pričekao. Zgrada je bila limena četverokatnica smještena pored tračnica kojima su prolazila masivna teretna kola. Golemi-vlakovi iz prošlog stoljeća koji su bijesno jurišali, hrđave smeđe boje, s mrljama crnim od ugljena i goriva, s grafitima koji su na tim polusvjesnim strojevima djelovali kao ratničke boje. Zgrada je izgledala kao da ju je olujni vjetar u stanju zanjihati, unutra je bilo hladno, vlažno, slabo osvijetljeno i sve je zaudaralo na mokraću. Mislio sam da će si s tako bogatim klijentima barem biti u stanju priuštiti mjesto bliže Rijeci.

Nije bilo odgovora, opet sam pokucao – Čekaj malo! – začuo sam ženski glas iznutra – U kupaonici sam – nisam ni htio znati kakva je voda gmizala ovim cijevima.

Nekoliko trenutaka kasnije otvorila mi je vrata. Bila je visoka, ali mršava, maslinaste puti, razbarušene crne kose i blago eliptičnih, gotovo pa mačjih očiju. Nosila je samo crne gaćice i crnu majicu kratkih rukava. Područje oko grudi bilo je mokro, mogao sam joj vidjeti bradavice. Pogledala me i krenula zalupiti vratima – Ne zanimaju nas vaši proizvodi – svom je snagom zamahnula vratima.

Samo tren – postavio sam svoje stopalo i bolno mi je pričepila nogu, onu istu čiji sam gležanj sjebao, jauknuo sam i počeo skakutati na drugoj nozi – Jao, jebao ti crni mačak mrtvu mater, policija je, jao, pas mater!
Otvorila je vrata, naslonila se na štok – U tom me slučaju još manje zanima što imate reći, no hajde, recimo da je to moja građanska dužnost, uđite, nemojte praviti buku na hodniku, što li će susjedi pomisliti?

Odskakutao sam u stan i probao stati na obje noge, šepao sam – Sličim li ti na jebenog prodavača?
Sličiš mi na zgužvanu suhu smokvu u odijelu, ali što ja znam.
Jebemti, boli – pošao sam prema stolcu.
Nemojte sjesti, recite što trebate i odjebite.
Pogledao sam je, jebote koja jezičina – Majda, zar ne?
Da, i?
Gdje je Druid?
Vani.
Vani?
Da, vani.
Gdje? Otkud da ja znam?
Djevojka si mu.
Pa? Misliš li da ga opsesivno zivkam i pitam se gdje je, s kim je, s kojom je? Svoj je čovjek, a i ja sam.
Super, još jedna nadrkana feministkinja, pomislih, otišla je u drugu sobu, čuo sam kako kopa po ormaru – Osumnjičen je.
Čujem kako se šprica dezodoransom – Za što?
Ne mogu vam reći – izašla je odjevena u traper hlače visokog struka, istu onu crnu majicu, kožnu jaknu, namještala si je kosu i otišla u kupaonicu, ostavila je vrata otvorenim, zatim naglim pokretom spustila gaće i hlače, sjela na školju počela pišati. Okrenuo sam se na drugu stranu. Ostavio sam svoju vizitku za stolom.
Dobro, javit ću mu kad se vrati – mlaz je prestajao, čuo sam kako se briše i podiže hlače. Okrenuo sam se, prale je ruke – A sad odjebite – približila se lavabou i posegnula za nečime. Počela se šminkati ljubičastim ružem.

8.

Dobio je poruku: Neki drot te tražio, osumnjičen si za nešto. Nezz za što, nije htio reći. Vratio je mobitel u džep i nastavio šetati starim parkom. Stari je park nekoć bio prepun šetača i biciklista, sad je bio gotovo pa pust, tu i tamo skupina tinejdžera duva travu, tu i tamo ti netko ponudi tu istu travu, tu i tamo pijanci loču iz kjupekova. Jezero je bilo prljavo, gotovo pa boje hrđe, ali je zelenilo oko jezera uporno divljalo. Druid je volio zamišljati da je drveće ovako izgledalo na samim počecima, stabla su bila visoka, snažna, lišće mesnato, tvrdo. Sjeo je na klupu i zapalio. Mobitel mu je zazvonio. Javio se.

Ej, si dobio poruku? – pitala ga je Majda.
Aha – otpuhnuo je dim.
Zašto te traže?
A što ja znam, neki je tip nestao.
Koji?
Neki Basariček, kao, faca u Arkani.
Idiote.
Što sad?
Artur Basariček, ne zvoni ti?
Ne baš, trebalo bi mi zvoniti?
Frajeru su sudili.
Nekome iz Arkane su sudili?
Aha – čuo je kako i ona pali cigaretu, zamislio kako je trag ljubičastog ruža koji nesumnjivo ima na sebi trenutno i na filteru.
Da pogodim, korupcija i kojekakve malverzacije?
Jok, seksualno zlostavljanje.
Zagrcnuo se od smijeha i zakašljao – Ti mene jebeš.
Ne, zašto?
Spavao sam s tim likom.
Jebao si jebenog Artura Basaričeka?
Ne, tip je samo htio da ga držim dok spava.
Koji frik.
Aha, i što me sad taj murjak hoće?
Štajaznam, ali Basariček je tvrdio da je žrtveno janje.
Više jebeni ovan, liku je vrat toliko dlakav da me strah pomisliti kakva su mu leđa i prsa. Sva sreća da ga nisam morao jebati jer bi se i mene vodilo pod nestale.
Daj, nemoj tako.
Dobro, dobro, šalim se.
Kad ćeš doma?
Ne znam, zašto?
Mislila sam da odemo na ručak, možda i van.
Što je s ispitima?
Mislim da bi trebali slaviti, ipak uskoro bježimo.
Važi, gdje ćemo?
Paviljon za sat vremena?
Crveni?
Znaš li neki drugi?
Da.
Neki koji nije toliko skup da moraš opet ispočetka?
Ne.
Onda se vidimo u Crvenom za uru.
Može, bok.

Poklopio je i pogledao prema jezeru – Mrzim jebenu kinesku klopu – rekao je naglas.

*

Neko se vrijeme trudio štapićima odvojiti meso od nečeg zelenog i hrskavog, a onda se neko vrijeme trudio jesti štapićima, opsovao je i zamolio vilicu i nož, Majda mu se smijala – Mrzim ovo mjesto – rekao je.
Znam – rekla mu je, jedući sa štapićima.
Zašto smo onda ovdje?
Jer smo ovdje išli na prvi spoj. Uspio si saznati da obožavam kinesku.
Tad sam već trebao znati da nešto ne valja s tobom, kad me već ljubičasti ruž nije preplašio.
Što fali mom ružu?
Ništa, osim što je ljubičasti ruž pouzdan znak devijantnosti, tu nema greške – donijeli su mu vilicu i nož.
Ti da meni prigovaraš o devijantnosti, zar je do toga došlo?
Ali svejedno, kakve veze ima to gdje sam te prvi put vodio negdje?
Nisi me vodio nigdje, nisam ovca. Išli smo ovdje.
Dobro, jebote, znaš što sam mislio, samo sam se krivo, to jest neprecizno izrazio.
Onda se nauči precizno izražavati.
Dakle?
Tako, nekako mi se čini da je ovdje onomad započeo naš novi život, nekako mi je smisleno da ovdje i završi
Ima smisla, ali mislim da nije samo ovdje započeo.
Nego?
Pogledao ju je u oči – Znaš.
Ne misliš valjda tamo ići?
Trebalo bi odati počast, zar ne?
Svašta.

*

Mesarska četvrt: nijedan taksist nije bio dovoljno lud ili pijan da ih odveze tamo pa su jedan dio puta prošli metroom, drugi, onaj koji ima manje stupova javne rasvjete, pješke.

Mesarska četvrt niz je ciglenih hangara od kojih je tek nekoliko zadržalo prvotnu namjenu. Ostali su služili kao noćni klubovi i platforme za ilegalne kockarnice u kojima se kladilo na sve od boksa bez rukavica ili bilokakve zaštite uopće pa sve do pokera ili ponekad čak bele. Neki su hangari čak bili prazni. Klub u koji su se oni zaputili, nešto uglednija jazbina imena „Kuka“, nalazio se na samom ulazu u mesarsku četvrt gdje su kurve još bile lijepe, mlade i mjestimice maloljetne.

Betonski pod „Kuke“ bio je prekriven krhotinama stakla, plastičnim čašama, raznoraznim ljudskim izlučevinama između kojih su se krv i sperma borili za drugo mjesto te čikovi koji su ipak bili neosporni vladari tog podija za skarednost. Šank je bio dugačak i tek je nekolicina ljudi bila nasukana na njemu, većina ljudi plesala je u svojoj osobnoj izmaglici ispred DJ-a, njihovog večerašnjeg mesije, ili je tražila svoju osobnu izmaglicu u WC-u koji gotovo nitko nije koristio za to što se inače koristi.

Ne mogu vjerovati da smo ovdje – rekla mu je Majda dok je naručivao pivo – Jebote, ništa se nije promijenilo.
Je, onaj je grafit nov – prstom je pokazao na mjesto na zidu gdje je netko napisao „Kowalsky laže.“
Načula sam da je nestao.
Druid je ušutio, razmislio o bratu, zatim slegnuo ramenima – Vjerojatno se jebeni džanki zamjerio krivim ljudima – platio je piva i pružio joj jednu čašu – Pleše ti se?
Ne baš – otpila je gutljaj – Ali mogao bi nam srediti nešto.

Nekoliko trenutaka kasnije nalazio se na WC-u i plaćao je suhonjavom momku siću za dvije tablete MDMA-a. Vratio se do nje, stavili su tablete na jezik, progutali ih i zalili ih pivom. Plesali su pritisnuti jedno uz drugo, osjećao je moćna strujanja i pulsiranja u sebi, ljubio ju je, usta su mu bila suha, privijao ju uz sebe kao da želi da se spoje, da postanu jedno biće koje bi jedino bogovi mogli razdvojiti, a zatim bi se te dvije polovice nanovo tražile i uvijek uvijek uvijek pronalazile i ponovno prelijevale jedna u drugu.

Nakon nekoliko sati osjetio je potrebu za mokrenjem, pošao na WC i ustanovio da je red predugačak. Izašao je i skrenuo iza ugla da se zaštitari ne bi žalili, nekoliko se parova balavilo, nekoliko mu je kurvi prišao, vilica mu je škljocala, škripao je zubima, nije im mogao odgovoriti, nastavio je dalje, krhotine stakla krckale su mu pod nogama, konačno je našao mjesto gdje je prigušeno drmanje basa bilo jedino što je mogao čuti. Raskopčao je šlic i stao pišati.

*

Kad se nije pojavio petnaest minuta zabrinula se i pošla ga je tražiti. Nije se javljao na mobitel, nije se odazivao, zaštitari su joj rekli kako su ga vidjeli da ide iza ugla. Krenula je tamo, prošla kroz kurve i ljude koji su se barili. Svjetlost treptave svjetiljke otkrivala je trag mokraće. Njega nije bilo. Leptirice nastave kružiti oko lampe.

Sven Popović

Share