Marija Dragnić: Strpljivo otpakivani darovi

u sobi
kod bijelog lokvanja

uvijek je bila sasvim gola
ili u haljini pogrešnog kroja.
nije umjela da se igra.

trudio sam se da uočim
znake duhovitosti
u saplitanju neuvježbanih riječi
preko klizavog podijuma
njenog jezika,

ali bi se sa izvijene grede
male gornje usne,
vječito prekasno ili bar
trenutak prije vremena,
spuštala crvena zavjesa.

iza meko zatvorenih usta
scena se prostirala
kroz mrak, i dalje,
sve do tajanstvene zemlje,

tla iz kog su nicale
neon-plave stabljike
izvijajući se sablasno oko njene
vrlo bijele figure,
da bi na krajevima procvjetale,
svaka u drugu ženu.

kidao sam tanke vezove i
oslobađao cvijeće-djevojke,
jednu po jednu,
posvećeno ih polažući
na krevet koji, znao sam,
još od jutra razmješten čeka.

pokušavao sam da sastavim
zvjezdane mape njihovih
jednonoćnih života,
strpljivo otpakivao darove
što su ih primile na rođenju,
i birao riječi koje će kasnije
prepoznavati kao putokaze
ka mjestima s prikladnom klimom.

govorio sam im o vrapcima
koje su ubijedili
da mogu biti selice
i otpremili ih na predug let.
i dalje padaju, rekao sam,
zato je svaki dan praznik
Malih Smrti.

nisam prećutao ništa
o razotkrivanju prevare
bijelih magova i žena
koje godinama pognute
nad hladnom vodom
bračne postelje
neumorno mrmljaju bajalice
za vječnu ljubav.

cvijeće-djevojke su slušale
s pažnjom koja hipnotiše
i zanosi govornika,
pokrivene njenim
toplim ćutanjem
pod kojim su brzo rasle
upijajući privid
sigurnosti
neophodan da se izađe
iz sobe u svijet.

njihove godine su bile
jednake našim minutima
i ona je strpljivo čekala
da dorastu do želje,
za odlaskom.
bila je lijepa
kad je znala da ih pusti
na ulicu koja gubi se u tami,
dalje od tog čudnovatog doma.

a onda bi me,
s neskrivenom radošću,
uzimala samo za sebe.

uvijek sam uzimao ja nju.
nije umjela da se igra
i kada se uvijala ispod mene
grudi bi joj postajale sasvim
dječačke.

DRAGANA 1

uvijek na dohvat ruke

žene vole pjesnike
jer znaju ljubav
je na površini
kože
stalno na dohvat
ruke
zanesen riječima
kojima je zavodio
par dugokosih mladića
nije osjetio
kad je spustila dlan
na njegovu šaku
ispod koje je izlazila
uvijek nova
onakva kakva
voli da bude
baš onakva
kakva jeste
mislila je
i u nju tiho
kao da ne čuje on
ša pu ta la la
ti si moj
ti si moj
omiljeni pjesnik.

Dragana 2

hit me

bila si žedna i dao sam ti kamen.
cijedila si vodu iz srca stijene.

jurišao sam na slonovima
kroz tvoje kapije
da vidim kako ustaješ neustrašiva,
besprekorna u svojoj odbrani.

na dlan tvoje ispružene šake
sad polažem žilet,
pazim da na butinu bez greške urežeš −
m e a  c u l p a.

dao sam ti kamen da utolimo žeđ.
da me makar nešto, dok odlazim, pogodi.

Marija Dragnić
Iz neobjavljenog rukopisa Konfabulacije.

Share